where are we now? ili berlinski autoportreti.

(+ berlinska crtica: na postdamer platzu pokupim e s posla, pada snijeg i minus 8 je. ne smeta, pješačimo kroz bijeli tiergarten do grosser sterna koji je adolf postavio tamo kako bi pogled sa unter den linden kroz brandenburška vrata bio estetski prihvatljiviji. još malo, pa skrenemo šetnjicom uz spree po kojoj plutaju sante leda sve do charlottenburga pa preko schloss mosta doma u topli stan. tijelo osjeti koliko je hladno tek kada uđe u toplo. liježem u krevet sa razmazanom maskarom od snijega, preumorna da bi ju skidala. e i ja pričamo do toliko kasno da je već rano.)

samo ružmarin.

ne sjećam se više ni koja je godina bila u pitanju, znam samo da je bila zima. 2010.? i grad u kojem se uvijek nađem iz isljučivo dva razloga – ili na lovrincu ili na rivi okružena kordonom policije. tri godine zvuče tako malo jer imam osjećaj da je bilo u prošlom životu.

uspješno sam izbjegavala otad dio zagreba u kojem si ti živjela sve do prije par mjeseci kada sam se zatekla na križanju selske i prilaza baruna filipovića, dvjestotinjak metara od tvoje zgrade pod rukom vodeći osobu u smjeru bolnice sveti duh na još jednu turu eksperimentalne kemo. kada joj je ten otišao u kurac donosila sam joj iste stvari iz dućana koje su pomagale i tebi i koje nisi dobivala u zadnjim trenucima u bolnici jer ja tvoje poruke ‘potpuno se ljuštim, pošalji mi po l onaj tonik’ nisam shvaćala kao ozbiljnu stvar jer sam mislila da ćeš se, kao i milijun puta do tada, izvući i da ćemo na ljeto skupa sjediti u tvom prevrućem stanu - ti crtajući kreacije za ispit, a ja pijući ledeni čaj i listajući kroz tvoju hrpu new age magazina i makrobiotičkih kuharica.

prvo živo sjećanje tebe van virtualnog svijeta imam sa koncerta u koprivnici (ili virovitici?): prepoznajemo se u gužvi i ti me hvataš za ruku i vučeš kroz gomilu ljudi do prvog reda pored tebe. više ili manje uspješno sam izbjegavala i kantautora iz sličnih razloga od iste te zime do ove. ove zime, večeras, je umrla i osoba zbog koje sam se nakon 3 godine ponovno našla u tvome kvartu.
da, imam kartu i idem sama i sjedit ću skroz negdje gore u galeriji i gledat ću na cijelu stvar sa velikim odmakom, znam. 

'the only tired I was, was tired of giving in.'

park mladenaca je prvi park koji je izgrađen u zagrebu nakon drugog svjetskog rata, ide cijelom dužinom između trnskog i sigeta i kroz njegove krošnje prije spavanja uvijek žmirkam u ogromni beton super andrije i njegovih tisuću svjetlećih prozora. park se zove tako jer je od 1964. do 1978., kroz akciju imena ‘stablo mladosti’, osamnaest tisuća heteroseksualnih mladenaca prilikom sklapanja svog braka uplatilo jednu mladicu drveta da se posadi u parku.

danas sam u osnovnoj školi trnsko, kroz zamagljene oči i sjedeći u svom diskretnom odjeljku za glasanje, nekoliko minuta prije ispunjenja svoje građanske dužnosti gledala u pano s dječijim radovima. tema je očigledno bila jesen, a svi radovi do jednog su imali nacrtane levitirajuće kišne kapi oko velikog kišobrana duginih boja, kao onog kojeg smo d i ja kupile prije odlaska na prajd 2010. i čiji mi je kostur olujni vjetar (simbolično?) slomio prije par tjedana dok sam kroz rub dotičnog parka koračala prema tramvajskoj stanici. 

nakon što sam prvi put u svom punoljetnom životu u bijelu kartonsku kutiju ubacila listić koji nije bio poništen, izjurila sam van što sam prije mogla sa klupkom vune u grlu koje me je bolo i od kojeg sam (baš kao casey jenkins) poželjela ištrikati prekrivač poput onog s čijim je pokrivanjem u hladnu zimsku noć rosa parks usporedila osjećaj odlučnosti i hrabrosti što ju je obuzeo na današnji datum 1955. u montgomery autobusu.

ubrzani ritam srca i suze su se, ironično, uspjeli umiriti tek nakon podužeg gaženja po opalom lišću osamnaest tisuća stabala.

he said you're really an ugly girl but i like the way you play.

u drugom srednje sam izašla iz zgrade matematičke gimnazije na veliki odmor imajuć na majci prišivak benda koji je agresivan i bučan (ako ste moji roditelji), premda će većini ljudi koji slušaju buku to zvučati smiješno i momentalno će imati asocijaciju ‘ženskog’ benda. ispred je, između ostalih, stajao i mladić koji je imao pirseve i tetovaže i vensice i izgledao onako kako izgleda mokri san svake mlade alternativke u to vrijeme. vidjevši me, sa zgražanjem je komentirao kako ne može vjerovati da jedna, božesačuvaj, cura sluša taj bend, jer da to nije bend za djevojke.

okidač prisjećanja tog događaja je prisustvovanje dvjema svirkama ovog vikenda. scenarij je na obadva giga otprilike takav da iako je politički korektna kvota ispunjena i da djevojke čine bar polovicu publike, ispred stejdža se stvara masovna testosteronska šutka u kojoj sudjeluju jedino i isključivo homo sapiensi nositelji xy kromosoma, mahom nabildani i nerijetko u toplesu. kada je u pitanju stage diving, situacija je jednaka, od njih miljon koji su se desili, samo su dva izvele djevojke. da stvar bude apsurdnija, jedan od bendova je bio većinski ženski u omjeru 2:1.

cijelim putem doma sa obadvije svirke se nisam mogla oteti dojmu da većina momaka u šutki ima puno toga zajedničkog sa altronativnim manekenom iz mog sjećanja.

it's only when i lose myself in someone else that i find myself.

i.m. je jednom prilikom opisujući kako izgleda kada se ona zaljubljuje i počinje stvarati osjećaje prema nekome rekla kako nosi ogromnu količinu nježnosti, ljubavi i brige sa sobom i u sebi cijelo vrijeme i da onda to kada nađe osobu za koju misli da je vrijedna samo usmjeri u određenom pravcu.

u zadnje vrijeme mi se to mota po glavi i razmišljam koliko ja toga imam u sebi i može li se to ikada potrošiti 'usmjeravanjem' ili se tako samo multiplicira i odakle mi toliko toga, kada se počelo stvarati, jesam jednostavno 'takva' ili je to zbog nečega, zašto nije crno/bijelo nego postoji u toliko nijansi i kuda da idem sa svim tim i koji su kriteriji oko toga tko je vrijedan - i na kraju krajeva, nisu li svi vrijedni ljubavi, koliko se osoba u isto vrijeme može voljeti, i kada je to multipliciranje počelo i hoću li se jednog dana od toga napiriti ko balon i odletjeti ili će mi raspuknuti prsa i ako hoće što će iz njih izletjeti i je li moguće da postane maligna i počne mi izjedati utrobu kako bi si napravila mjesta i je li to možda zbog toga što ju znam dati svima, a najnespretnija sam u pružanju iste samoj sebi?

because you lied.

gagarinovim sam prošla milijun puta, i trebao bi me podsjećati na nekog potpuno drugog a ne tebe, jer nas dvije nikada nismo skupa prošle njim. svejedno, svaki put kad idem tuda, pa i večeras, imam flešbek ove zime, i 25 stupnjeva, bosa stopala i svilena haljina se pretvaraju u ogroman snijeg i probijanje kroz vjetar koji mi zamrzava obraze s untrue u ušima do faksa. a u knjižnici me čekaš ti. ja se, još uvijek sa slušalicama u ušima, penjem na prvi kat i hodam u krug dok ne vidim s leđa tvoju kovrčavu kosu i pogrbljena, mršava, koščata ramena. onda stojim jedno vrijeme i promatram te uz soundtrack prije nego što isključim hladne baseve u ušima i priđem ti. kada mi se nasmiješ, sve opet postane toplo i skoro da povjerujem da se nanosi snijega na mojoj jakni i kapi tope samo zbog tvog osmjeha i načina na koji me gledaš.

ne znam što me točno natjeralo da se vratim tom albumu zimus, ali bio je moj suputnik pri svakoj ponoćnoj hladnoj vožnji tramvajem ili taksijem do mjesta sastanka s tobom, a i pri jutarnjim vožnjama nazad od maksimira do trešnjevke.

untrue, tootles. koja jebena ironija.

gostovanje bezobraznog brgljeza.

stara kolaboracija između gospodina i mene - ak me razmete. nadam se da će u budućnosti isplivat još više ovakvih stvari, lijepo ih je vidjeti sa vremenskim odmakom (nudge nudge u šimićevom smjeru).

osim mojih, ima on fotki i drugih bivših djevojaka i svačega nečega na ovoj stranici, pa odite si pogledat.

(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/51019319698

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/50721679934

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/50597908305

we can cap the old lines make playing that nothing else will change.

19. novembra 2012., anonimna komentatorica: 

Obično kad sam sjebana, počnem raditi do iznemoglosti. Kad radiš nenormalno puno, nemaš vremena za razmišljanje o ovome ili onome, nema vremena za depresiju.U konačnici obično iz tog rada nešto i izađe, neka satisfakcija da sam naučila, da je posao obavljen.
Preporučujem radnu terapiju. Rad doista oslobađa. Nisam nikada orgazmima bježala od stvarnosti, moram priznati da prvi put čujem. Možda zato jer sam frigidna kučka.

i istina je. kada imaš dva posla i radiš i vikendima i radnim danima, onda ostatak sirotinje slobodnog vremena provodiš vani u društvu s ljudima do kojih ti je stalo ili na svirkama ili u kućanskim poslovima. i dok je situacija takva, guraš i klapaš i sve je ok i ne stigneš misliti. e, a onda dođe danas.

jel zbog toga što mi je ovo prvi slobodni dan u zadnjih pola godine pa imam vremena za razmišljanje i sentimente, zbog toga što su mi sjećanja na prošlogodišnje ovakve nedjeljne sparne dane uglavnom vezana uz nas dvoje cijeli dan u mom krevetu, zbog toga što me turn on the bright lights uvijek toliko dirne da me natjera na diranje (uopće nisam čudna) pa mi neplanirano u tom polunesvjesnom stanju pred očima bljeskaju flešbekovi tebe u meni, zbog toga jer sam nostalgičarka, zbog toga što želim opet pobjeći od svega onoga što bi trebala i morala raditi u odnos s tobom koji to sve proždire, zbog toga što je apstinencija uzela svoj danak pa je želja toliko velika da ju ne mogu ugušiti, ili?

usisat ću i oprat ću pod i počešljat ću mačke i skuhat ću ručak i stavit ću prati veš i sklonit ću oprano suđe i obrisat ću prašinu i spremit ću odjeću i raskrčit ću radni stol i odnjet ću papir i plastiku u kontejnere i izbacit ću pokvarenu hranu iz frižidera.

and then we'll understand we held gold dust in our hands.

više nisam ničija unuka.
od toga mi sijede pod ultraljubičastim svjetlom močvare svijetle jače i od bijele majce sa šljokicama a vječno djetinjstvo utetovirano u kožu leđa zarasta sporo i svrbi i peče i boli.

kažu da smo bili na mjesecu, kažu da gore postoji more tišine. postoji... ja sam tamo bio señor, prije vas.

za doručak su mi se u ustima otopile tri trešnje koje sam dohvatila sa grane preko prozora, a na putu za posao mi je prvi put ove godine zamirisala lipa dok sam prolazila ispod njene krošnje. u novčanik sam spremila kartu za mbv a u uredu je i.m. prekinula radnu tišinu rekavši 'kako brzo putuju oblaci!' i to su trebali biti dovoljno jasni znaci da ću popodne provesti s onu stranu ogledala, ili iza ormara ili tamo di se stigne kada se slijedi bijelog zeca koji trči i nervozno gleda na sat.

iza škripe uglavljenih željeznih vrata u beton u koje gledam godinama godinama godinama i ne usuđujem se, se nalazi brzo kucajuće srce, trema i uzbuđenje kakvo nisam doživjela godinama, klecava koljena i znojni dlanovi i par suza koje brzo tarem da ne ispadnem previše melodramatična pred k. mekana mahovina, bršljan, grane koje pucketaju pod nogama, milijuni stepenica, paukove mreže, puknute betonske klupe, cvjetanje bazge, neproticanje vremena i tišina, oko mene i u meni – nijema sam. i sreća i sreća i sreća. ne znam dal smo bile satima ili samo nekoliko minuta, ali bila sam doma.

k, hvala na fotkama i hvala što si imala hrabrosti koja je falila svima koji su se samnom našli ispred tih vrata dosad.

rub till it bleeds.

otkad sam pod jagodice prstiju mjesto spolovila stavila žice basa, podsvjest divlja u snovima.

noćas, na početku grupnog spolnog odnosa s pj i caveom (skromnost mi je vrlina!) ja joj skidam gaćice i shvatim da posjeduje spolne organe oba spola. osjećam udrobljenost osjećaja šoka, iznanađenja i ogromne sreće a polly kao odgovor na moj izraz lica sa kutevima svojih velikih usana u perverznom smješku kaže don't tell me you didn't heard the one how 'the bitch is so crazy and full of money she got herself a penis too?'
gospodin nick prasne u smijeh i priđe krevetu otkopčavajući košulju, ja ju ljubim i držim dlan na njenom hermafroditskom međunožju.

jutros sam preskočila vježbanje basa.




____________________________________________
(hvala na pismu N. bilo bi super kad bi mi nekako dopremila svoju zemaljsku ili virtualnu adresu da ti mogu uzvratiti.)

fitter happier.

kada se pumica tjera i počne ispuštati svoj plačni mijauk zazivanja mužjaka koji bi ju trebao oploditi, frajer, koji ima praznu kesu, prekine štogod da je radio, dotrči do nje koja je već u spremnoj pozi, obkorači ju kako treba, ćopi zubima za vrat kako treba.. i onda tako stoje kojih pola minute dok obadvoje ne shvate da od toga neće biti ništa i krenu se igrati kao da se ništa nije ni dogodilo.

ja znam šta trebam i znam kako trebam. na miru sam sa svojim seksualnim identitetom. znam šta volim i šta ne volim, kako i na koji način, s kim i koliko puta. znam umiriti svoj libido i reći mu da je sada vrijeme da budem sama. na miru sam sa svojim političkim stavovima, aktivizam podržavam i aktivno sudjelujem. kuham si sama doma i kupujem na placu, pokušavam izbjegavati dostave i plastični paradajz, jedem zdravo. imam planer i upisujem stvari u njega. odnos sa roditeljima razvijam kad god stignem, pričamo otvoreno o svim 'traumama' i mojima i njihovima, nemam više puno toga im skrivati. imam iskristalizirane bitne ljude koji mi puno znače i shvaćam da je po pitanju prijateljstva bitnija kvaliteta od kvanitete, one ostale za koje osjećam da nisu dobri za mene mičem. imala sam jedan posao koji mi je bio super, sada imam drugi koji je super i još bolje plaćen. brinem o financijama. životni prostor sam učinila ugodnim za boravak i disciplinirana sam po pitanju higijene i osobne i životno-prostorne. volim muziku, idem na svirke. volim film, idem u kino. svjesno se odnosim prema svom tijelu, plivam, vozim bicikl, mršavim. plačem i u javnosti i privatno i u doticaju sam sa svojim emocijama. imam dobro pamćenje. empatična sam i suosjećajna. isprobala sam prepuštanje i govorenje svemu 'da' na svim poljima. volim svoj studij i svoju ispitnu literaturu, zanima me i razumijem ju. prije svakih ispitnih rokova upišem u već spomenuti planer sve datume svih nepoloženih ispita. odlazim učiti u knjižnicu jer je tamo atmosfera poticajna i motivirajuća i jedino tamo napravim 'posao'.
na ispite nikad ne izađem.

kada čujem da moje ja ispušta svoj plačni mijauk zazivanja mene da se vratim samoj sebi i svojoj jezgri i da pustim već jednom sva sranja koja su mi kao bitna a u biti su samo prokrastinacija, ja napravim sve potrebne pripreme – već nekoliko puta u zadnjih par godina. ja, isto kao i frajer, jako dobro znam šta trebam i kako trebam. ja zakoračim svoju sreću i uhvatim ju zubima za vrat. ali kad ju trebam pojebat  – ja imam praznu kesu.

growing a pair je 'upisano u planer' za idućih par mjeseci/godina.


*(nakon čitanja po želji uzeti na tašte (pogotovo ako ste gadljivi na eksplicitne scene homoseksualnog seksa) 'i want your love', pa terapiju nastavite sa blakeovim wilhelm screamom po mogućnosti u zagrebački proljetni suton dok čekate tramvaj za trešnjevku na glavnom trgu)

dragi profesore švob,

vjerojatno ne postoji osoba koja bi se više smijala svakoj rečenici napisanoj na ovome blogu od vas (onako kako ste to činili, sarkastično s titrajima ruba usana koji bi vas otkrivali u vašoj zabavljenosti svojom šalom) - svejedno, kava iz automata na faksu i cigareta (koju ste me svaki put tjerali da uzmem iako ne pušim) nikada više neće imati tako dobar okus kao kad sam ih dijelila s vama.

na dvojku u indeksu pored vašeg potpisa ću uvijek gledati s osmjehom, a u glavi ću vas nositi s trbuhom umrljanim od krede sa ploče u d7.

nadam se da će vas ludwig, bertrand i gottlob dočekati kao dobro društvo tamo negdje gore ili dolje.

(vidim vas svo četvero kako urlate od smijeha zbog mog sparivanja ideje zagrobnog života i vas, i neka, prizor je lijep)

rođendanski.

lijepi pokloni za dvajsšesti: fizička prisutnost miloševe, sunčani dan i proljeće, novi james blake, osobni šofer do kraja fizikalnih na šalati, soft moon u aquariusu, tucet zagrljaja i poljubaca i smrt thatcherice.
zašto, o zašto nije svaki dan rođendan?

iščašenja.

kad savršeni dan završiš na leđima na prljavom podu vlastite zgrade sa koljenom koje gleda na stranu na koju ne bi trebalo i cigarom u ruci koju ti r pripaljuje i dodaje dok ne dođe pripomoć da te odveze na hitnu jedina stvar koja ti prolazi kroz glavu je koji kurac?

i nije ti jasno, stvarno, koji kurac? onda idu brige, redom: neće ko imat završit prijave za ispite na poslu, neću moć pun kurac na plivanje (a taman sam otplivala svoj prvi i drugi kilometar dva dana za redom), neću više nikad moć vozit bicikl i osuđena sam na misionarsku do kraja života.

a kad ležiš u krevetu danima, onda ti se okrene i srce i počne gledat na stranu na koju bi trebalo. onda prsa bole više od koljena, ili bole simultano, više ni ne znaš. onda shvatiš – toliko sam zabrijala da me je nešto moralo fizički prikovat za jedno mjesto i natjerat da mislim i skontam koliko sam duboko ugazila u septičku u kojoj se čini da je fino jer je toplo i mekano i jer su mi dišni putevi zaštopani. ali kad udahneš duboko – u govnima si.

a počistit ih treba.

taj je kurac.

ja dobila sam, dobila sam lutkicu na dar.

mama i tata idu na more i usput staju u voltinom kod mene na kavu. ulazim u sobu sa tri šalice u rukama i zatičem mamu kako preko svog dlana prelazi vibrirajućim prstenom za penis, koji sam ja potpuno nonšalantno ostavila na svom radnom stolu, i pita me: r, kakav ti je ovo masažer? ja od smijeha ne mogu izgovoriti ništa osim ju zamoliti da ostavi to sastrane, a ona se ljuti jer joj ne želim reći o čemu se radi. u tom trenu tata izlazi iz kupatila, ulazi u sobu i pogledava u mamine ruke. kaže joj: l, pa to je neki vibrator. mama u trenu s gađenjem na licu ispušta isti na stol i govori: dakle, to mi je zet. drago mi je zete što smo se upoznali.

------------------------------------------------------------------------

m se vratila iz berlina, a i ja smo kod nje i ona donosi glavni plijen – twist and shake mary mermaid od fun factorya – vibrator koji izgleda kao djevica marija kojoj je izrastao rep sirene. glava bezgrešne se dodirom na jednu tipku savija i rotira u krug, tijelo u sebi sadrži nešto kao široki borer koji se vrti, a rep princeze sirene vibrira.
e držeći u rukama upaljeni pulsator pita prodavačicu koliko košta i dobija odgovor težak sto pedeset eura. zamišljeno ga prevrće u rukama i gleda jedno vrijeme a zatim zadovoljno izgovara teško porođenu istinu iz sebe: 'that makes sense'.
l u kasni sat upada u moju sobu sa ogromnim osmjehom na licu i svojim ljubičastim dildom u ruci tresući se od uzbuđenja i tiho šapćući 'dao mi je guze!'.

ushićenost, sreću, uzbuđenje, raširene oči koje se sjaje i euforični osmjeh na licu aktera u spomenutim situacijama mogu usporediti samo sa izrazom lica djeteta koje nestrpljivo trga ukrasni papir sa poklona i ispod njega pronalazi baš ono što je i poželjelo.

------------------------------------------------------------------------

kažiprstu desne ruke i glavi tuša sam iz berlina dovela novog prijatelja. mali je, crni, vodootporan, elegantnog i modernog dizajna i stane u svaku žensku torbicu.
dobar je kandidat za zeta – nikad ne liježemo u krevet posvađani i uvijek mi donosi osmjeh na lice.
mama bi bila zadovoljna.

where do we go now but nowhere?

k ima praksu ritualno paliti i bacati sve materijalne stvari bivših djevojaka nakon prekida. kaže da mu je tako lakše i da oslobađa. ja nikada nemam problema sa materijalnim stvarima, ono što me proganja i opsjeda su uvijek mentalne slike koje mi plešu pred očima, čak i kada zaklopim kapke.

kada ispraznim sve ulazne spremnike, očistim sve čet logove, blokiram te na gmailu, maknem iz memorije svoje sim kartice, povučem vodu za komadom plastike koji si mi stavila oko prsta, kada mi nestanu sve rane sa vrata, svi otisci tvojih noktiju, kada uklonim sve vlasi tvoje kose sa odjeće, operem sve gaćice, izribam žutilo tvog duhana sa noktiju, uspješno zaobiđem sve birtije u koje si me vodila, istrgnem stranice po kojima smo skupa šarale učeći u knjižnici iz bilježnice, šta onda da radim sa tvojim prstima koji mi, pokušavajući uhvatiti kosu u trenutku vrhunca, nespretno skidaju kapu sa glave i bacaju ju na pod?
šta da onda radim sa tvojim zatvorenim očima i glavom zabačenom unazad i ogoljenim vratom, sa tvojom toplom unutrašnjošću koja se steže oko mojih prstiju trenutak prije orgazma, sa načinom na koji si drhtala svaki put kada bi te dodirnula, sa lančićem i privjeskom koji visi iznad tvojih malih grudi, sa podlakticama ispod zavrnutih rukava tvoje košulje, sa tvojim mokrim bedrima, sa svakim 'ljepoto', 'divna si' i 'volim te'?

to da si cijelo vrijeme bila laž bi trebao biti savršeni amnezijak, ali izgleda sam razvila antitijela.

hoćeš li sada kad si joj prodala priču da sam histerična i ljubomorna cougar lezba biti napokon sretna i mirna, tootles?

svaki put kad mislim o tebi poželim se ili s nekim potući ili masturbirati.

tootles se ne sjeća kada smo se prvi put poljubile jer je bila pijana. ne sjeća se stvari koje mi je rekla, ili se pravi da ih se ne sjeća. u berlin mi šalje dvije pjesme – jednu mihalićevu i jednu svoju.
tootles ne zna šta je humus, ali joj je onaj koji sam ja napravila fin. jedemo ga sa salatom od mrkve u menzi na faksu.
tootles miriši na vaniliju i cimet i duhan i pramenovi njene kose se uvijek zapliću oko mog pirsa. naručuje absolute beginners i plešemo. ima okus po ledu, slatkasto i ljepljivo po medici, gorko po pelinu, kiselo po limunu.

tootles naporne likove rješava 'buraz' spikom dok ja tražim svoju jaknu. u 5 ujutro dok ju pratim doma je poprilično svejedno ko nas (ne)vidi u tramvaju dok joj je glava na mojim prsima i drži me za ruku.
tootles u podrumu svoje zgrade svršava gotovo nečujno dok nečiji koraci odzvanjaju stubištem nebodera.

tootles ima dvadeset godina i misli da će zauvijek biti zaljubljena u svoju bivšu djevojku.

snježni.

kada se prvi snijeg ove zime počeo topiti, vraćala sam se sa posla doma i već poprilično blizu kuće, kod garaža pored j-ove zgrade, sam postala strašno uzrujana zbog toga što se snijeg topi. rasplakala sam se, a kod kuće sam lj rekla šta se desilo i zaključile smo, šta drugo, nego da stvarno nisam normalna.

-----------------------------------------------

razglednice
sa tare: mama, tata, tonka i ja, jako sam mala, vozimo se u sanjkama koje vuče muški konj koji se zove sonja, ja sjedim skroz naprijed odma iza sonje i razmišljam o tome kako nisam nikad mislila da konji toliko smrde. pravimo snješka u dva tima, tata našem pravi sise i kaže da mi imamo ženskog snješka. čika karlo pada u provaliju, izvlačimo ga van tako da mu bacamo sanjke za koje se on hvata i onda ga vučemo gore.

iz beograda: sanjkamo se niz atomsko sklonište. prvi put u životu otkrivam da je pišalo žuto i vrelo tako što piškim u snijeg i nakon toga fascinirano gledam u žutu udubinu nekoliko minuta prije nego što se vratim nazad na vrh atomskog.

iz osijeka: osijek je ravan i nema brda i atomskih skloništa pa tata vezuje sanjke za suzuki maruti i vuče nas autom kroz naselje cijeli dan. trubi kao sladoledar, iz kuća izlaze druga djeca, on staje ispred svake i privezujemo svu ostalu djecu u kolonu. hrpetina nas je, radimo milijun krugova oko naselja, smijemo se, tata i dalje trubi, sa prozora nam mašu ljudi.

iz zagreba: k me, iako mrzi snijeg, sav sretan budi ujutro u stanu u španskom i diže roletne sa prozora u dnevnoj sobi. sve je bijelo i ja cičim od uzbuđenja. taj dan smo svi kasnili na posao, nije bilo prometa i puštali smo glasno glazbu u dućanu i plesali.

-----------------------------------------------

gledam ovih dana ljude s kojima se sudaram po ovoj snježnoj mećavi. u tramvaju, na cesti, na poslu. nitko ne voli snijeg. ne vole snijeg jer on radi izvanredno stanje. stvari staju, ne idu onako kako smo se navikli, moraju se smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
gledam zadnjih nekoliko godina ljude s kojima se sudaram u svom životu. nitko ne voli iskrenost, direktnost, prijateljstvo, emotivnu involviranost, ranjivost, ljubav, 'drame'. ne vole to jer to radi izvanredno stanje. stvari staju, ne funkcioniramo više onako kako smo navikli, moramo smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
zadnjih tjedan dana sam prolazila kroz 'dramu'. tuđu, istina, ali na neki način i svoju. bilo je sve to što se od takvih stvari i očekuje, bilo je izvanredno stanje, bilo je neugodno ali bilo je katarzično i pročišćavajuće. kao i snijeg. kada on padne, sve postaje čisto i bijelo, i uvijek imam osjećaj kao da je okrenut novi list, i kao da sad mogu nešto drugo i nešto ispočetka - ostaviti na netaknutoj površini snijega prve otiske svojih cipela.
dakle, mila, misleći o ovome danas sam zaključila: ove pahulje su i za tebe (i za mene). za novi početak, za nove otiske cipela. i nek nas zatrpa toliko da stalno moramo praviti nove prtine sami, jer utabanim stazama snijeg pod cipelama nikada ne škripi toliko slatko.

there's no one here dear, no one at all.

bridećih bedara od hladnog vjetra, izranjavanog vrata, s tori u ušima i razmazanom šminkom od plakanja, brzim i nervoznim hodom na granici trka bježim doma u nadi da neće još jednom krenuti za mnom. osjetim ju u nosu kada prste približim licu.

a ona je jedan od petar panovih izgubljenih dječaka (tootles joj najbolje pristaje), genijalna je i najbolja je i najljepša, budi mi ogromnu želju, lako učini da zaboravim na sva sranja i na to da je hrpetina ljudi oko nas u krivom i tjera me da se smijem glasno.

hoću lobotomiju, hoću novo srce i glavu, hoću ctrl+alt+del, hoću reinstalaciju, hoću posebnu ladicu na uredskom shredderu za slike i transkripte koji mi se vrte po glavi, hoću lush sapun kojim te ispirem sa sebe, hoću da se to 'treba proći vremena' desi za jedan dan pa da nisam više toliko tupa i da mogu osjećati stvari prema ljudima prema kojima želim osjećati stvari.