there's no one here dear, no one at all.

bridećih bedara od hladnog vjetra, izranjavanog vrata, s tori u ušima i razmazanom šminkom od plakanja, brzim i nervoznim hodom na granici trka bježim doma u nadi da neće još jednom krenuti za mnom. osjetim ju u nosu kada prste približim licu.

a ona je jedan od petar panovih izgubljenih dječaka (tootles joj najbolje pristaje), genijalna je i najbolja je i najljepša, budi mi ogromnu želju, lako učini da zaboravim na sva sranja i na to da je hrpetina ljudi oko nas u krivom i tjera me da se smijem glasno.

hoću lobotomiju, hoću novo srce i glavu, hoću ctrl+alt+del, hoću reinstalaciju, hoću posebnu ladicu na uredskom shredderu za slike i transkripte koji mi se vrte po glavi, hoću lush sapun kojim te ispirem sa sebe, hoću da se to 'treba proći vremena' desi za jedan dan pa da nisam više toliko tupa i da mogu osjećati stvari prema ljudima prema kojima želim osjećati stvari.