where do we go now but nowhere?

k ima praksu ritualno paliti i bacati sve materijalne stvari bivših djevojaka nakon prekida. kaže da mu je tako lakše i da oslobađa. ja nikada nemam problema sa materijalnim stvarima, ono što me proganja i opsjeda su uvijek mentalne slike koje mi plešu pred očima, čak i kada zaklopim kapke.

kada ispraznim sve ulazne spremnike, očistim sve čet logove, blokiram te na gmailu, maknem iz memorije svoje sim kartice, povučem vodu za komadom plastike koji si mi stavila oko prsta, kada mi nestanu sve rane sa vrata, svi otisci tvojih noktiju, kada uklonim sve vlasi tvoje kose sa odjeće, operem sve gaćice, izribam žutilo tvog duhana sa noktiju, uspješno zaobiđem sve birtije u koje si me vodila, istrgnem stranice po kojima smo skupa šarale učeći u knjižnici iz bilježnice, šta onda da radim sa tvojim prstima koji mi, pokušavajući uhvatiti kosu u trenutku vrhunca, nespretno skidaju kapu sa glave i bacaju ju na pod?
šta da onda radim sa tvojim zatvorenim očima i glavom zabačenom unazad i ogoljenim vratom, sa tvojom toplom unutrašnjošću koja se steže oko mojih prstiju trenutak prije orgazma, sa načinom na koji si drhtala svaki put kada bi te dodirnula, sa lančićem i privjeskom koji visi iznad tvojih malih grudi, sa podlakticama ispod zavrnutih rukava tvoje košulje, sa tvojim mokrim bedrima, sa svakim 'ljepoto', 'divna si' i 'volim te'?

to da si cijelo vrijeme bila laž bi trebao biti savršeni amnezijak, ali izgleda sam razvila antitijela.

hoćeš li sada kad si joj prodala priču da sam histerična i ljubomorna cougar lezba biti napokon sretna i mirna, tootles?