kažu da smo bili na mjesecu, kažu da gore postoji more tišine. postoji... ja sam tamo bio señor, prije vas.

za doručak su mi se u ustima otopile tri trešnje koje sam dohvatila sa grane preko prozora, a na putu za posao mi je prvi put ove godine zamirisala lipa dok sam prolazila ispod njene krošnje. u novčanik sam spremila kartu za mbv a u uredu je i.m. prekinula radnu tišinu rekavši 'kako brzo putuju oblaci!' i to su trebali biti dovoljno jasni znaci da ću popodne provesti s onu stranu ogledala, ili iza ormara ili tamo di se stigne kada se slijedi bijelog zeca koji trči i nervozno gleda na sat.

iza škripe uglavljenih željeznih vrata u beton u koje gledam godinama godinama godinama i ne usuđujem se, se nalazi brzo kucajuće srce, trema i uzbuđenje kakvo nisam doživjela godinama, klecava koljena i znojni dlanovi i par suza koje brzo tarem da ne ispadnem previše melodramatična pred k. mekana mahovina, bršljan, grane koje pucketaju pod nogama, milijuni stepenica, paukove mreže, puknute betonske klupe, cvjetanje bazge, neproticanje vremena i tišina, oko mene i u meni – nijema sam. i sreća i sreća i sreća. ne znam dal smo bile satima ili samo nekoliko minuta, ali bila sam doma.

k, hvala na fotkama i hvala što si imala hrabrosti koja je falila svima koji su se samnom našli ispred tih vrata dosad.