where are we now? ili berlinski autoportreti.

(+ berlinska crtica: na postdamer platzu pokupim e s posla, pada snijeg i minus 8 je. ne smeta, pješačimo kroz bijeli tiergarten do grosser sterna koji je adolf postavio tamo kako bi pogled sa unter den linden kroz brandenburška vrata bio estetski prihvatljiviji. još malo, pa skrenemo šetnjicom uz spree po kojoj plutaju sante leda sve do charlottenburga pa preko schloss mosta doma u topli stan. tijelo osjeti koliko je hladno tek kada uđe u toplo. liježem u krevet sa razmazanom maskarom od snijega, preumorna da bi ju skidala. e i ja pričamo do toliko kasno da je već rano.)

samo ružmarin.

ne sjećam se više ni koja je godina bila u pitanju, znam samo da je bila zima. 2010.? i grad u kojem se uvijek nađem iz isljučivo dva razloga – ili na lovrincu ili na rivi okružena kordonom policije. tri godine zvuče tako malo jer imam osjećaj da je bilo u prošlom životu.

uspješno sam izbjegavala otad dio zagreba u kojem si ti živjela sve do prije par mjeseci kada sam se zatekla na križanju selske i prilaza baruna filipovića, dvjestotinjak metara od tvoje zgrade pod rukom vodeći osobu u smjeru bolnice sveti duh na još jednu turu eksperimentalne kemo. kada joj je ten otišao u kurac donosila sam joj iste stvari iz dućana koje su pomagale i tebi i koje nisi dobivala u zadnjim trenucima u bolnici jer ja tvoje poruke ‘potpuno se ljuštim, pošalji mi po l onaj tonik’ nisam shvaćala kao ozbiljnu stvar jer sam mislila da ćeš se, kao i milijun puta do tada, izvući i da ćemo na ljeto skupa sjediti u tvom prevrućem stanu - ti crtajući kreacije za ispit, a ja pijući ledeni čaj i listajući kroz tvoju hrpu new age magazina i makrobiotičkih kuharica.

prvo živo sjećanje tebe van virtualnog svijeta imam sa koncerta u koprivnici (ili virovitici?): prepoznajemo se u gužvi i ti me hvataš za ruku i vučeš kroz gomilu ljudi do prvog reda pored tebe. više ili manje uspješno sam izbjegavala i kantautora iz sličnih razloga od iste te zime do ove. ove zime, večeras, je umrla i osoba zbog koje sam se nakon 3 godine ponovno našla u tvome kvartu.
da, imam kartu i idem sama i sjedit ću skroz negdje gore u galeriji i gledat ću na cijelu stvar sa velikim odmakom, znam. 

'the only tired I was, was tired of giving in.'

park mladenaca je prvi park koji je izgrađen u zagrebu nakon drugog svjetskog rata, ide cijelom dužinom između trnskog i sigeta i kroz njegove krošnje prije spavanja uvijek žmirkam u ogromni beton super andrije i njegovih tisuću svjetlećih prozora. park se zove tako jer je od 1964. do 1978., kroz akciju imena ‘stablo mladosti’, osamnaest tisuća heteroseksualnih mladenaca prilikom sklapanja svog braka uplatilo jednu mladicu drveta da se posadi u parku.

danas sam u osnovnoj školi trnsko, kroz zamagljene oči i sjedeći u svom diskretnom odjeljku za glasanje, nekoliko minuta prije ispunjenja svoje građanske dužnosti gledala u pano s dječijim radovima. tema je očigledno bila jesen, a svi radovi do jednog su imali nacrtane levitirajuće kišne kapi oko velikog kišobrana duginih boja, kao onog kojeg smo d i ja kupile prije odlaska na prajd 2010. i čiji mi je kostur olujni vjetar (simbolično?) slomio prije par tjedana dok sam kroz rub dotičnog parka koračala prema tramvajskoj stanici. 

nakon što sam prvi put u svom punoljetnom životu u bijelu kartonsku kutiju ubacila listić koji nije bio poništen, izjurila sam van što sam prije mogla sa klupkom vune u grlu koje me je bolo i od kojeg sam (baš kao casey jenkins) poželjela ištrikati prekrivač poput onog s čijim je pokrivanjem u hladnu zimsku noć rosa parks usporedila osjećaj odlučnosti i hrabrosti što ju je obuzeo na današnji datum 1955. u montgomery autobusu.

ubrzani ritam srca i suze su se, ironično, uspjeli umiriti tek nakon podužeg gaženja po opalom lišću osamnaest tisuća stabala.