'the only tired I was, was tired of giving in.'

park mladenaca je prvi park koji je izgrađen u zagrebu nakon drugog svjetskog rata, ide cijelom dužinom između trnskog i sigeta i kroz njegove krošnje prije spavanja uvijek žmirkam u ogromni beton super andrije i njegovih tisuću svjetlećih prozora. park se zove tako jer je od 1964. do 1978., kroz akciju imena ‘stablo mladosti’, osamnaest tisuća heteroseksualnih mladenaca prilikom sklapanja svog braka uplatilo jednu mladicu drveta da se posadi u parku.

danas sam u osnovnoj školi trnsko, kroz zamagljene oči i sjedeći u svom diskretnom odjeljku za glasanje, nekoliko minuta prije ispunjenja svoje građanske dužnosti gledala u pano s dječijim radovima. tema je očigledno bila jesen, a svi radovi do jednog su imali nacrtane levitirajuće kišne kapi oko velikog kišobrana duginih boja, kao onog kojeg smo d i ja kupile prije odlaska na prajd 2010. i čiji mi je kostur olujni vjetar (simbolično?) slomio prije par tjedana dok sam kroz rub dotičnog parka koračala prema tramvajskoj stanici. 

nakon što sam prvi put u svom punoljetnom životu u bijelu kartonsku kutiju ubacila listić koji nije bio poništen, izjurila sam van što sam prije mogla sa klupkom vune u grlu koje me je bolo i od kojeg sam (baš kao casey jenkins) poželjela ištrikati prekrivač poput onog s čijim je pokrivanjem u hladnu zimsku noć rosa parks usporedila osjećaj odlučnosti i hrabrosti što ju je obuzeo na današnji datum 1955. u montgomery autobusu.

ubrzani ritam srca i suze su se, ironično, uspjeli umiriti tek nakon podužeg gaženja po opalom lišću osamnaest tisuća stabala.