samo ružmarin.

ne sjećam se više ni koja je godina bila u pitanju, znam samo da je bila zima. 2010.? i grad u kojem se uvijek nađem iz isljučivo dva razloga – ili na lovrincu ili na rivi okružena kordonom policije. tri godine zvuče tako malo jer imam osjećaj da je bilo u prošlom životu.

uspješno sam izbjegavala otad dio zagreba u kojem si ti živjela sve do prije par mjeseci kada sam se zatekla na križanju selske i prilaza baruna filipovića, dvjestotinjak metara od tvoje zgrade pod rukom vodeći osobu u smjeru bolnice sveti duh na još jednu turu eksperimentalne kemo. kada joj je ten otišao u kurac donosila sam joj iste stvari iz dućana koje su pomagale i tebi i koje nisi dobivala u zadnjim trenucima u bolnici jer ja tvoje poruke ‘potpuno se ljuštim, pošalji mi po l onaj tonik’ nisam shvaćala kao ozbiljnu stvar jer sam mislila da ćeš se, kao i milijun puta do tada, izvući i da ćemo na ljeto skupa sjediti u tvom prevrućem stanu - ti crtajući kreacije za ispit, a ja pijući ledeni čaj i listajući kroz tvoju hrpu new age magazina i makrobiotičkih kuharica.

prvo živo sjećanje tebe van virtualnog svijeta imam sa koncerta u koprivnici (ili virovitici?): prepoznajemo se u gužvi i ti me hvataš za ruku i vučeš kroz gomilu ljudi do prvog reda pored tebe. više ili manje uspješno sam izbjegavala i kantautora iz sličnih razloga od iste te zime do ove. ove zime, večeras, je umrla i osoba zbog koje sam se nakon 3 godine ponovno našla u tvome kvartu.
da, imam kartu i idem sama i sjedit ću skroz negdje gore u galeriji i gledat ću na cijelu stvar sa velikim odmakom, znam.