on ljubav svakome da i vrata otvara sva ko stari voljeni drug uvek je on.

1994. sam se preselila sa svojom obitelji iz beograda u osijek. nisam znala što znače pojmovi 'srbin', 'hrvat', 'bog', što mi i nije toliko zadavalo problema u prilagodbi novoj sredini koliko to što sam uporno nesvjesno latinično n pisala kao ćirilično i, što nisam znala kakva je to glazba koja se pušta svaki dan prije početka nastave i zašto svi stoje mirno dok svira, što sam u trgovini tražila pavlaku i kad me prodavačica pitala da di sam ja rođena sam joj bez problema rekla 'u gornjem milanovcu', što sam koristila pogrešne riječi i što sam ije i je ubacivala i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba, što mi nije bilo jasno zašto svi čudno gledaju u našu automobilsku tablicu dok se vozimo gradom, i zašto tata cijelu noć igra tetris i nikad ne spava a mama radi u tvornici toalet papira.

nikada do kraja u to vrijeme nisam znala točan razlog zbog kojeg sam morala otići od svega što je činilo moje djetinjstvo, ali rat je bio riječ koja se najčešće spominjala u odraslim razgovorima, pa sam zaključila da je sigurno to razlog iako nikad fizičku manifestaciju rata, onakvog kakvog su ga pokazivali na televizoru, nisam doživjela.

prije 3 tjedna sam se nakon dugo vremena opet vratila prljavom gradu na ušću. u nedjeljno rano sunčano popodne prošetala sam se od vlade republike srbije (preko puta koje je tatino bivše radno mjesto, sada urušeno od nato granatiranja) do narodne skupštine republike srbije. bila sam okružena s 5 prstenova policijskih kordona, oklopnim vozilima, helikopterima, dronovima, neredima.

trebalo je proći 20 godina da vidim fizičku manifestaciju istog onog rata koji i dalje nastavlja krasti mladost.

(razglednica)

some girls are bigger than others ili o vidljivosti.

razlika između 100 i 75 je 25. 25 kila.

dvadeset i pet kila pažnje i pristojnosti u javnosti od stranaca i službenih osoba kao npr. osmjesi i pogledi prolaznika, brže dobivanje piva na šanku. brže dobivanje računa nakon ručka u restoranu. izostajanje osuđujućih pogleda kad naručuješ hranu. izostanak rolajzanja od strane biciklista s kojima se mimoilaziš dok pedaliraš. izostanak osuđujućih pogleda kad se sporo penješ uz stube i u brdo.
dvadeset i pet kila pažnje od poznanika i ljudi koji su uvijek bili tu negdje u krugu ljudi u kojem sam se kretala. ljudi na gigovima, prijatelji prijatelja, prijatelji bivših, ljudi koje znaš preko njihovih virtualnih identiteta, ljudi koji su ti se sviđali nekad, svi ljudi za koje dosad nisi postojala. zanimljivo je kako što fizički i vizualno više prostora zauzimaš to si socijalno nevidljivija. na moje bok više ne odgovara tišina već uzvraćeni pozdrav, small talk i interes za moju egzistenciju i okupaciju.
dvadeset pet kila romantično/fizičko/seksualnog interesa i komplimenata od strane ljudi kojima je prije pomisao da bi mogli imati takve interese prema meni najvjerojatnije bila sramotna i nemoguća. sada me se ne sjećaju od prije i najvjerojatnije i ne znaju da sam ona ja i ova ja iste osobe, ili se samo prave da ne znaju jer ih je sram.

dvadeset i pet kila istovremenog bipolarnog osjećaja ugode od imponiranja mom kljastom egu i gađenja od plitkosti i lažnosti.

gostovanje bezobraznog brgljeza #2 ili shedding season.

(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com

uvijek sam(a) a nikad do kraja ili o trenju.

kad vozim bajk, draže mi je ići hrapavim, neizlizanim asfaltom nego potrošenim uglancanim, iako na potonjem idem brže (u drugom srednje sam roknula fiziku na polugodištu pa postoji visoka vjerojatnost da nemam pojma o čemu pričam), jer bolje prianjaju gume i volim osjetiti teksturu asfalta pod dlanovima na volanu, a najsretnija sam kad dođem na dio kod velesajma gdje su morali pojest asfalt da bi ga izravnali od ulegnutosti kamiona, pa je od tog jedenja sav rebrast i vibriraju mi ruke.
na nepotrošene, grube površine se stvari lakše lijepe i duže na njima ostaju. sa glatkih samo skliznu.

moje platonske romantične projekcije - baš zbog toga što su to - se isto najlakše lijepe na ljude s kojima mi je odnos ostao nepotrošen, teksturalan i neistražen za razliku od onih s kojima su mi komunikacijske veze toliko podmazane od svih trošenja kroz koja nam je odnos prošao da se zbog nedostatka trenja riječi koje klize tim kanalima često učine kao tišina. čičak traži džemper a ne svilenu bluzu.

večeras je pored mene u koncertnoj gužvi stajao dječak kojeg sam zadnji put vidjela kada mi je na prvoj godini studija prišao sa knjigom u ruci i pružio mi ju divnim podlakticama uz riječi 'mislim da bi ti se mogla svidjeti'. na svirci je bio s djevojkom preko čijih je golih ramena kada je večer postala prohladna prebacio svoj džemper.

if i'm the seated woman with a parasol ili o sreći.

milivoja slavičeka (koliko je pogrešno što volim pjesmu čestog posjetitelja tuđmanovog anusa?) voli grad kad je bijel i pust, mene osim tada voli i kada je samo pust. nedjelje, praznici, kraj jula i početak avgusta.
danas je bio takav dan i pojela sam prvi obrok u tjedan dana koji me nije bolio i u kojem sam uspjela uživati (pobjeda painkillera nad upalom grla se u mojoj glavi slavi jednako glasno kao buka koja me jučer u ponoć i 11 prenula iz polusna a frajeru podvila rep i otjerala ga u kutiju s pijeskom za cijelu noć) i krenula sam putem glavnog kolodvora prema onoj strani save kada sam se smrznula na mjestu misleći da ludim i da mi se naizad dešava ispunjenje sna - saundtrek prati događanja u mom životu i svira iz nebesa.
trebalo mi je par trenutaka da shvatim, tonac je na tomislavcu podešavao zvuk za ko zna koje okupljanje naroda na parasol od tori.
stala sam na mjestu, srozala se na pod i pratila izmjenu svjetla i sjene na starim zagrebačkim fasadama, uz saundtrek.
kad sam se doma presvlačila iz 'misne' u kućnu odjeću na suknji sam našla fleku - posrala me ptica.

where are we now? ili berlinski autoportreti.

(+ berlinska crtica: na postdamer platzu pokupim e s posla, pada snijeg i minus 8 je. ne smeta, pješačimo kroz bijeli tiergarten do grosser sterna koji je adolf postavio tamo kako bi pogled sa unter den linden kroz brandenburška vrata bio estetski prihvatljiviji. još malo, pa skrenemo šetnjicom uz spree po kojoj plutaju sante leda sve do charlottenburga pa preko schloss mosta doma u topli stan. tijelo osjeti koliko je hladno tek kada uđe u toplo. liježem u krevet sa razmazanom maskarom od snijega, preumorna da bi ju skidala. e i ja pričamo do toliko kasno da je već rano.)

samo ružmarin.

ne sjećam se više ni koja je godina bila u pitanju, znam samo da je bila zima. 2010.? i grad u kojem se uvijek nađem iz isljučivo dva razloga – ili na lovrincu ili na rivi okružena kordonom policije. tri godine zvuče tako malo jer imam osjećaj da je bilo u prošlom životu.

uspješno sam izbjegavala otad dio zagreba u kojem si ti živjela sve do prije par mjeseci kada sam se zatekla na križanju selske i prilaza baruna filipovića, dvjestotinjak metara od tvoje zgrade pod rukom vodeći osobu u smjeru bolnice sveti duh na još jednu turu eksperimentalne kemo. kada joj je ten otišao u kurac donosila sam joj iste stvari iz dućana koje su pomagale i tebi i koje nisi dobivala u zadnjim trenucima u bolnici jer ja tvoje poruke ‘potpuno se ljuštim, pošalji mi po l onaj tonik’ nisam shvaćala kao ozbiljnu stvar jer sam mislila da ćeš se, kao i milijun puta do tada, izvući i da ćemo na ljeto skupa sjediti u tvom prevrućem stanu - ti crtajući kreacije za ispit, a ja pijući ledeni čaj i listajući kroz tvoju hrpu new age magazina i makrobiotičkih kuharica.

prvo živo sjećanje tebe van virtualnog svijeta imam sa koncerta u koprivnici (ili virovitici?): prepoznajemo se u gužvi i ti me hvataš za ruku i vučeš kroz gomilu ljudi do prvog reda pored tebe. više ili manje uspješno sam izbjegavala i kantautora iz sličnih razloga od iste te zime do ove. ove zime, večeras, je umrla i osoba zbog koje sam se nakon 3 godine ponovno našla u tvome kvartu.
da, imam kartu i idem sama i sjedit ću skroz negdje gore u galeriji i gledat ću na cijelu stvar sa velikim odmakom, znam. 

'the only tired I was, was tired of giving in.'

park mladenaca je prvi park koji je izgrađen u zagrebu nakon drugog svjetskog rata, ide cijelom dužinom između trnskog i sigeta i kroz njegove krošnje prije spavanja uvijek žmirkam u ogromni beton super andrije i njegovih tisuću svjetlećih prozora. park se zove tako jer je od 1964. do 1978., kroz akciju imena ‘stablo mladosti’, osamnaest tisuća heteroseksualnih mladenaca prilikom sklapanja svog braka uplatilo jednu mladicu drveta da se posadi u parku.

danas sam u osnovnoj školi trnsko, kroz zamagljene oči i sjedeći u svom diskretnom odjeljku za glasanje, nekoliko minuta prije ispunjenja svoje građanske dužnosti gledala u pano s dječijim radovima. tema je očigledno bila jesen, a svi radovi do jednog su imali nacrtane levitirajuće kišne kapi oko velikog kišobrana duginih boja, kao onog kojeg smo d i ja kupile prije odlaska na prajd 2010. i čiji mi je kostur olujni vjetar (simbolično?) slomio prije par tjedana dok sam kroz rub dotičnog parka koračala prema tramvajskoj stanici. 

nakon što sam prvi put u svom punoljetnom životu u bijelu kartonsku kutiju ubacila listić koji nije bio poništen, izjurila sam van što sam prije mogla sa klupkom vune u grlu koje me je bolo i od kojeg sam (baš kao casey jenkins) poželjela ištrikati prekrivač poput onog s čijim je pokrivanjem u hladnu zimsku noć rosa parks usporedila osjećaj odlučnosti i hrabrosti što ju je obuzeo na današnji datum 1955. u montgomery autobusu.

ubrzani ritam srca i suze su se, ironično, uspjeli umiriti tek nakon podužeg gaženja po opalom lišću osamnaest tisuća stabala.

he said you're really an ugly girl but i like the way you play.

u drugom srednje sam izašla iz zgrade matematičke gimnazije na veliki odmor imajuć na majci prišivak benda koji je agresivan i bučan (ako ste moji roditelji), premda će većini ljudi koji slušaju buku to zvučati smiješno i momentalno će imati asocijaciju ‘ženskog’ benda. ispred je, između ostalih, stajao i mladić koji je imao pirseve i tetovaže i vensice i izgledao onako kako izgleda mokri san svake mlade alternativke u to vrijeme. vidjevši me, sa zgražanjem je komentirao kako ne može vjerovati da jedna, božesačuvaj, cura sluša taj bend, jer da to nije bend za djevojke.

okidač prisjećanja tog događaja je prisustvovanje dvjema svirkama ovog vikenda. scenarij je na obadva giga otprilike takav da iako je politički korektna kvota ispunjena i da djevojke čine bar polovicu publike, ispred stejdža se stvara masovna testosteronska šutka u kojoj sudjeluju jedino i isključivo homo sapiensi nositelji xy kromosoma, mahom nabildani i nerijetko u toplesu. kada je u pitanju stage diving, situacija je jednaka, od njih miljon koji su se desili, samo su dva izvele djevojke. da stvar bude apsurdnija, jedan od bendova je bio većinski ženski u omjeru 2:1.

cijelim putem doma sa obadvije svirke se nisam mogla oteti dojmu da većina momaka u šutki ima puno toga zajedničkog sa altronativnim manekenom iz mog sjećanja.

it's only when i lose myself in someone else that i find myself.

i.m. je jednom prilikom opisujući kako izgleda kada se ona zaljubljuje i počinje stvarati osjećaje prema nekome rekla kako nosi ogromnu količinu nježnosti, ljubavi i brige sa sobom i u sebi cijelo vrijeme i da onda to kada nađe osobu za koju misli da je vrijedna samo usmjeri u određenom pravcu.

u zadnje vrijeme mi se to mota po glavi i razmišljam koliko ja toga imam u sebi i može li se to ikada potrošiti 'usmjeravanjem' ili se tako samo multiplicira i odakle mi toliko toga, kada se počelo stvarati, jesam jednostavno 'takva' ili je to zbog nečega, zašto nije crno/bijelo nego postoji u toliko nijansi i kuda da idem sa svim tim i koji su kriteriji oko toga tko je vrijedan - i na kraju krajeva, nisu li svi vrijedni ljubavi, koliko se osoba u isto vrijeme može voljeti, i kada je to multipliciranje počelo i hoću li se jednog dana od toga napiriti ko balon i odletjeti ili će mi raspuknuti prsa i ako hoće što će iz njih izletjeti i je li moguće da postane maligna i počne mi izjedati utrobu kako bi si napravila mjesta i je li to možda zbog toga što ju znam dati svima, a najnespretnija sam u pružanju iste samoj sebi?