uvijek sam(a) a nikad do kraja ili o trenju.

kad vozim bajk, draže mi je ići hrapavim, neizlizanim asfaltom nego potrošenim uglancanim, iako na potonjem idem brže (u drugom srednje sam roknula fiziku na polugodištu pa postoji visoka vjerojatnost da nemam pojma o čemu pričam), jer bolje prianjaju gume i volim osjetiti teksturu asfalta pod dlanovima na volanu, a najsretnija sam kad dođem na dio kod velesajma gdje su morali pojest asfalt da bi ga izravnali od ulegnutosti kamiona, pa je od tog jedenja sav rebrast i vibriraju mi ruke.
na nepotrošene, grube površine se stvari lakše lijepe i duže na njima ostaju. sa glatkih samo skliznu.

moje platonske romantične projekcije - baš zbog toga što su to - se isto najlakše lijepe na ljude s kojima mi je odnos ostao nepotrošen, teksturalan i neistražen za razliku od onih s kojima su mi komunikacijske veze toliko podmazane od svih trošenja kroz koja nam je odnos prošao da se zbog nedostatka trenja riječi koje klize tim kanalima često učine kao tišina. čičak traži džemper a ne svilenu bluzu.

večeras je pored mene u koncertnoj gužvi stajao dječak kojeg sam zadnji put vidjela kada mi je na prvoj godini studija prišao sa knjigom u ruci i pružio mi ju divnim podlakticama uz riječi 'mislim da bi ti se mogla svidjeti'. na svirci je bio s djevojkom preko čijih je golih ramena kada je večer postala prohladna prebacio svoj džemper.