if i'm the seated woman with a parasol ili o sreći.

milivoja slavičeka (koliko je pogrešno što volim pjesmu čestog posjetitelja tuđmanovog anusa?) voli grad kad je bijel i pust, mene osim tada voli i kada je samo pust. nedjelje, praznici, kraj jula i početak avgusta.
danas je bio takav dan i pojela sam prvi obrok u tjedan dana koji me nije bolio i u kojem sam uspjela uživati (pobjeda painkillera nad upalom grla se u mojoj glavi slavi jednako glasno kao buka koja me jučer u ponoć i 11 prenula iz polusna a frajeru podvila rep i otjerala ga u kutiju s pijeskom za cijelu noć) i krenula sam putem glavnog kolodvora prema onoj strani save kada sam se smrznula na mjestu misleći da ludim i da mi se naizad dešava ispunjenje sna - saundtrek prati događanja u mom životu i svira iz nebesa.
trebalo mi je par trenutaka da shvatim, tonac je na tomislavcu podešavao zvuk za ko zna koje okupljanje naroda na parasol od tori.
stala sam na mjestu, srozala se na pod i pratila izmjenu svjetla i sjene na starim zagrebačkim fasadama, uz saundtrek.
kad sam se doma presvlačila iz 'misne' u kućnu odjeću na suknji sam našla fleku - posrala me ptica.