on ljubav svakome da i vrata otvara sva ko stari voljeni drug uvek je on.

1994. sam se preselila sa svojom obitelji iz beograda u osijek. nisam znala što znače pojmovi 'srbin', 'hrvat', 'bog', što mi i nije toliko zadavalo problema u prilagodbi novoj sredini koliko to što sam uporno nesvjesno latinično n pisala kao ćirilično i, što nisam znala kakva je to glazba koja se pušta svaki dan prije početka nastave i zašto svi stoje mirno dok svira, što sam u trgovini tražila pavlaku i kad me prodavačica pitala da di sam ja rođena sam joj bez problema rekla 'u gornjem milanovcu', što sam koristila pogrešne riječi i što sam ije i je ubacivala i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba, što mi nije bilo jasno zašto svi čudno gledaju u našu automobilsku tablicu dok se vozimo gradom, i zašto tata cijelu noć igra tetris i nikad ne spava a mama radi u tvornici toalet papira.

nikada do kraja u to vrijeme nisam znala točan razlog zbog kojeg sam morala otići od svega što je činilo moje djetinjstvo, ali rat je bio riječ koja se najčešće spominjala u odraslim razgovorima, pa sam zaključila da je sigurno to razlog iako nikad fizičku manifestaciju rata, onakvog kakvog su ga pokazivali na televizoru, nisam doživjela.

prije 3 tjedna sam se nakon dugo vremena opet vratila prljavom gradu na ušću. u nedjeljno rano sunčano popodne prošetala sam se od vlade republike srbije (preko puta koje je tatino bivše radno mjesto, sada urušeno od nato granatiranja) do narodne skupštine republike srbije. bila sam okružena s 5 prstenova policijskih kordona, oklopnim vozilima, helikopterima, dronovima, neredima.

trebalo je proći 20 godina da vidim fizičku manifestaciju istog onog rata koji i dalje nastavlja krasti mladost.

(razglednica)