if i'm the seated woman with a parasol ili o sreći.

milivoja slavičeka (koliko je pogrešno što volim pjesmu čestog posjetitelja tuđmanovog anusa?) voli grad kad je bijel i pust, mene osim tada voli i kada je samo pust. nedjelje, praznici, kraj jula i početak avgusta.
danas je bio takav dan i pojela sam prvi obrok u tjedan dana koji me nije bolio i u kojem sam uspjela uživati (pobjeda painkillera nad upalom grla se u mojoj glavi slavi jednako glasno kao buka koja me jučer u ponoć i 11 prenula iz polusna a frajeru podvila rep i otjerala ga u kutiju s pijeskom za cijelu noć) i krenula sam putem glavnog kolodvora prema onoj strani save kada sam se smrznula na mjestu misleći da ludim i da mi se naizad dešava ispunjenje sna - saundtrek prati događanja u mom životu i svira iz nebesa.
trebalo mi je par trenutaka da shvatim, tonac je na tomislavcu podešavao zvuk za ko zna koje okupljanje naroda na parasol od tori.
stala sam na mjestu, srozala se na pod i pratila izmjenu svjetla i sjene na starim zagrebačkim fasadama, uz saundtrek.
kad sam se doma presvlačila iz 'misne' u kućnu odjeću na suknji sam našla fleku - posrala me ptica.

where are we now? ili berlinski autoportreti.

(+ berlinska crtica: na postdamer platzu pokupim e s posla, pada snijeg i minus 8 je. ne smeta, pješačimo kroz bijeli tiergarten do grosser sterna koji je adolf postavio tamo kako bi pogled sa unter den linden kroz brandenburška vrata bio estetski prihvatljiviji. još malo, pa skrenemo šetnjicom uz spree po kojoj plutaju sante leda sve do charlottenburga pa preko schloss mosta doma u topli stan. tijelo osjeti koliko je hladno tek kada uđe u toplo. liježem u krevet sa razmazanom maskarom od snijega, preumorna da bi ju skidala. e i ja pričamo do toliko kasno da je već rano.)

samo ružmarin.

ne sjećam se više ni koja je godina bila u pitanju, znam samo da je bila zima. 2010.? i grad u kojem se uvijek nađem iz isljučivo dva razloga – ili na lovrincu ili na rivi okružena kordonom policije. tri godine zvuče tako malo jer imam osjećaj da je bilo u prošlom životu.

uspješno sam izbjegavala otad dio zagreba u kojem si ti živjela sve do prije par mjeseci kada sam se zatekla na križanju selske i prilaza baruna filipovića, dvjestotinjak metara od tvoje zgrade pod rukom vodeći osobu u smjeru bolnice sveti duh na još jednu turu eksperimentalne kemo. kada joj je ten otišao u kurac donosila sam joj iste stvari iz dućana koje su pomagale i tebi i koje nisi dobivala u zadnjim trenucima u bolnici jer ja tvoje poruke ‘potpuno se ljuštim, pošalji mi po l onaj tonik’ nisam shvaćala kao ozbiljnu stvar jer sam mislila da ćeš se, kao i milijun puta do tada, izvući i da ćemo na ljeto skupa sjediti u tvom prevrućem stanu - ti crtajući kreacije za ispit, a ja pijući ledeni čaj i listajući kroz tvoju hrpu new age magazina i makrobiotičkih kuharica.

prvo živo sjećanje tebe van virtualnog svijeta imam sa koncerta u koprivnici (ili virovitici?): prepoznajemo se u gužvi i ti me hvataš za ruku i vučeš kroz gomilu ljudi do prvog reda pored tebe. više ili manje uspješno sam izbjegavala i kantautora iz sličnih razloga od iste te zime do ove. ove zime, večeras, je umrla i osoba zbog koje sam se nakon 3 godine ponovno našla u tvome kvartu.
da, imam kartu i idem sama i sjedit ću skroz negdje gore u galeriji i gledat ću na cijelu stvar sa velikim odmakom, znam. 

'the only tired I was, was tired of giving in.'

park mladenaca je prvi park koji je izgrađen u zagrebu nakon drugog svjetskog rata, ide cijelom dužinom između trnskog i sigeta i kroz njegove krošnje prije spavanja uvijek žmirkam u ogromni beton super andrije i njegovih tisuću svjetlećih prozora. park se zove tako jer je od 1964. do 1978., kroz akciju imena ‘stablo mladosti’, osamnaest tisuća heteroseksualnih mladenaca prilikom sklapanja svog braka uplatilo jednu mladicu drveta da se posadi u parku.

danas sam u osnovnoj školi trnsko, kroz zamagljene oči i sjedeći u svom diskretnom odjeljku za glasanje, nekoliko minuta prije ispunjenja svoje građanske dužnosti gledala u pano s dječijim radovima. tema je očigledno bila jesen, a svi radovi do jednog su imali nacrtane levitirajuće kišne kapi oko velikog kišobrana duginih boja, kao onog kojeg smo d i ja kupile prije odlaska na prajd 2010. i čiji mi je kostur olujni vjetar (simbolično?) slomio prije par tjedana dok sam kroz rub dotičnog parka koračala prema tramvajskoj stanici. 

nakon što sam prvi put u svom punoljetnom životu u bijelu kartonsku kutiju ubacila listić koji nije bio poništen, izjurila sam van što sam prije mogla sa klupkom vune u grlu koje me je bolo i od kojeg sam (baš kao casey jenkins) poželjela ištrikati prekrivač poput onog s čijim je pokrivanjem u hladnu zimsku noć rosa parks usporedila osjećaj odlučnosti i hrabrosti što ju je obuzeo na današnji datum 1955. u montgomery autobusu.

ubrzani ritam srca i suze su se, ironično, uspjeli umiriti tek nakon podužeg gaženja po opalom lišću osamnaest tisuća stabala.

he said you're really an ugly girl but i like the way you play.

u drugom srednje sam izašla iz zgrade matematičke gimnazije na veliki odmor imajuć na majci prišivak benda koji je agresivan i bučan (ako ste moji roditelji), premda će većini ljudi koji slušaju buku to zvučati smiješno i momentalno će imati asocijaciju ‘ženskog’ benda. ispred je, između ostalih, stajao i mladić koji je imao pirseve i tetovaže i vensice i izgledao onako kako izgleda mokri san svake mlade alternativke u to vrijeme. vidjevši me, sa zgražanjem je komentirao kako ne može vjerovati da jedna, božesačuvaj, cura sluša taj bend, jer da to nije bend za djevojke.

okidač prisjećanja tog događaja je prisustvovanje dvjema svirkama ovog vikenda. scenarij je na obadva giga otprilike takav da iako je politički korektna kvota ispunjena i da djevojke čine bar polovicu publike, ispred stejdža se stvara masovna testosteronska šutka u kojoj sudjeluju jedino i isključivo homo sapiensi nositelji xy kromosoma, mahom nabildani i nerijetko u toplesu. kada je u pitanju stage diving, situacija je jednaka, od njih miljon koji su se desili, samo su dva izvele djevojke. da stvar bude apsurdnija, jedan od bendova je bio većinski ženski u omjeru 2:1.

cijelim putem doma sa obadvije svirke se nisam mogla oteti dojmu da većina momaka u šutki ima puno toga zajedničkog sa altronativnim manekenom iz mog sjećanja.

it's only when i lose myself in someone else that i find myself.

i.m. je jednom prilikom opisujući kako izgleda kada se ona zaljubljuje i počinje stvarati osjećaje prema nekome rekla kako nosi ogromnu količinu nježnosti, ljubavi i brige sa sobom i u sebi cijelo vrijeme i da onda to kada nađe osobu za koju misli da je vrijedna samo usmjeri u određenom pravcu.

u zadnje vrijeme mi se to mota po glavi i razmišljam koliko ja toga imam u sebi i može li se to ikada potrošiti 'usmjeravanjem' ili se tako samo multiplicira i odakle mi toliko toga, kada se počelo stvarati, jesam jednostavno 'takva' ili je to zbog nečega, zašto nije crno/bijelo nego postoji u toliko nijansi i kuda da idem sa svim tim i koji su kriteriji oko toga tko je vrijedan - i na kraju krajeva, nisu li svi vrijedni ljubavi, koliko se osoba u isto vrijeme može voljeti, i kada je to multipliciranje počelo i hoću li se jednog dana od toga napiriti ko balon i odletjeti ili će mi raspuknuti prsa i ako hoće što će iz njih izletjeti i je li moguće da postane maligna i počne mi izjedati utrobu kako bi si napravila mjesta i je li to možda zbog toga što ju znam dati svima, a najnespretnija sam u pružanju iste samoj sebi?

because you lied.

gagarinovim sam prošla milijun puta, i trebao bi me podsjećati na nekog potpuno drugog a ne tebe, jer nas dvije nikada nismo skupa prošle njim. svejedno, svaki put kad idem tuda, pa i večeras, imam flešbek ove zime, i 25 stupnjeva, bosa stopala i svilena haljina se pretvaraju u ogroman snijeg i probijanje kroz vjetar koji mi zamrzava obraze s untrue u ušima do faksa. a u knjižnici me čekaš ti. ja se, još uvijek sa slušalicama u ušima, penjem na prvi kat i hodam u krug dok ne vidim s leđa tvoju kovrčavu kosu i pogrbljena, mršava, koščata ramena. onda stojim jedno vrijeme i promatram te uz soundtrack prije nego što isključim hladne baseve u ušima i priđem ti. kada mi se nasmiješ, sve opet postane toplo i skoro da povjerujem da se nanosi snijega na mojoj jakni i kapi tope samo zbog tvog osmjeha i načina na koji me gledaš.

ne znam što me točno natjeralo da se vratim tom albumu zimus, ali bio je moj suputnik pri svakoj ponoćnoj hladnoj vožnji tramvajem ili taksijem do mjesta sastanka s tobom, a i pri jutarnjim vožnjama nazad od maksimira do trešnjevke.

untrue, tootles. koja jebena ironija.

gostovanje bezobraznog brgljeza.

stara kolaboracija između gospodina i mene - ak me razmete. nadam se da će u budućnosti isplivat još više ovakvih stvari, lijepo ih je vidjeti sa vremenskim odmakom (nudge nudge u šimićevom smjeru).

osim mojih, ima on fotki i drugih bivših djevojaka i svačega nečega na ovoj stranici, pa odite si pogledat.

(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/51019319698

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/50721679934

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/50597908305

we can cap the old lines make playing that nothing else will change.

19. novembra 2012., anonimna komentatorica: 

Obično kad sam sjebana, počnem raditi do iznemoglosti. Kad radiš nenormalno puno, nemaš vremena za razmišljanje o ovome ili onome, nema vremena za depresiju.U konačnici obično iz tog rada nešto i izađe, neka satisfakcija da sam naučila, da je posao obavljen.
Preporučujem radnu terapiju. Rad doista oslobađa. Nisam nikada orgazmima bježala od stvarnosti, moram priznati da prvi put čujem. Možda zato jer sam frigidna kučka.

i istina je. kada imaš dva posla i radiš i vikendima i radnim danima, onda ostatak sirotinje slobodnog vremena provodiš vani u društvu s ljudima do kojih ti je stalo ili na svirkama ili u kućanskim poslovima. i dok je situacija takva, guraš i klapaš i sve je ok i ne stigneš misliti. e, a onda dođe danas.

jel zbog toga što mi je ovo prvi slobodni dan u zadnjih pola godine pa imam vremena za razmišljanje i sentimente, zbog toga što su mi sjećanja na prošlogodišnje ovakve nedjeljne sparne dane uglavnom vezana uz nas dvoje cijeli dan u mom krevetu, zbog toga što me turn on the bright lights uvijek toliko dirne da me natjera na diranje (uopće nisam čudna) pa mi neplanirano u tom polunesvjesnom stanju pred očima bljeskaju flešbekovi tebe u meni, zbog toga jer sam nostalgičarka, zbog toga što želim opet pobjeći od svega onoga što bi trebala i morala raditi u odnos s tobom koji to sve proždire, zbog toga što je apstinencija uzela svoj danak pa je želja toliko velika da ju ne mogu ugušiti, ili?

usisat ću i oprat ću pod i počešljat ću mačke i skuhat ću ručak i stavit ću prati veš i sklonit ću oprano suđe i obrisat ću prašinu i spremit ću odjeću i raskrčit ću radni stol i odnjet ću papir i plastiku u kontejnere i izbacit ću pokvarenu hranu iz frižidera.

and then we'll understand we held gold dust in our hands.

više nisam ničija unuka.
od toga mi sijede pod ultraljubičastim svjetlom močvare svijetle jače i od bijele majce sa šljokicama a vječno djetinjstvo utetovirano u kožu leđa zarasta sporo i svrbi i peče i boli.