because you lied.

gagarinovim sam prošla milijun puta, i trebao bi me podsjećati na nekog potpuno drugog a ne tebe, jer nas dvije nikada nismo skupa prošle njim. svejedno, svaki put kad idem tuda, pa i večeras, imam flešbek ove zime, i 25 stupnjeva, bosa stopala i svilena haljina se pretvaraju u ogroman snijeg i probijanje kroz vjetar koji mi zamrzava obraze s untrue u ušima do faksa. a u knjižnici me čekaš ti. ja se, još uvijek sa slušalicama u ušima, penjem na prvi kat i hodam u krug dok ne vidim s leđa tvoju kovrčavu kosu i pogrbljena, mršava, koščata ramena. onda stojim jedno vrijeme i promatram te uz soundtrack prije nego što isključim hladne baseve u ušima i priđem ti. kada mi se nasmiješ, sve opet postane toplo i skoro da povjerujem da se nanosi snijega na mojoj jakni i kapi tope samo zbog tvog osmjeha i načina na koji me gledaš.

ne znam što me točno natjeralo da se vratim tom albumu zimus, ali bio je moj suputnik pri svakoj ponoćnoj hladnoj vožnji tramvajem ili taksijem do mjesta sastanka s tobom, a i pri jutarnjim vožnjama nazad od maksimira do trešnjevke.

untrue, tootles. koja jebena ironija.

gostovanje bezobraznog brgljeza.

stara kolaboracija između gospodina i mene - ak me razmete. nadam se da će u budućnosti isplivat još više ovakvih stvari, lijepo ih je vidjeti sa vremenskim odmakom (nudge nudge u šimićevom smjeru).

osim mojih, ima on fotki i drugih bivših djevojaka i svačega nečega na ovoj stranici, pa odite si pogledat.

(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/51019319698

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/50721679934

http://bezobraznibrgljez.tumblr.com/post/50597908305

we can cap the old lines make playing that nothing else will change.

19. novembra 2012., anonimna komentatorica: 

Obično kad sam sjebana, počnem raditi do iznemoglosti. Kad radiš nenormalno puno, nemaš vremena za razmišljanje o ovome ili onome, nema vremena za depresiju.U konačnici obično iz tog rada nešto i izađe, neka satisfakcija da sam naučila, da je posao obavljen.
Preporučujem radnu terapiju. Rad doista oslobađa. Nisam nikada orgazmima bježala od stvarnosti, moram priznati da prvi put čujem. Možda zato jer sam frigidna kučka.

i istina je. kada imaš dva posla i radiš i vikendima i radnim danima, onda ostatak sirotinje slobodnog vremena provodiš vani u društvu s ljudima do kojih ti je stalo ili na svirkama ili u kućanskim poslovima. i dok je situacija takva, guraš i klapaš i sve je ok i ne stigneš misliti. e, a onda dođe danas.

jel zbog toga što mi je ovo prvi slobodni dan u zadnjih pola godine pa imam vremena za razmišljanje i sentimente, zbog toga što su mi sjećanja na prošlogodišnje ovakve nedjeljne sparne dane uglavnom vezana uz nas dvoje cijeli dan u mom krevetu, zbog toga što me turn on the bright lights uvijek toliko dirne da me natjera na diranje (uopće nisam čudna) pa mi neplanirano u tom polunesvjesnom stanju pred očima bljeskaju flešbekovi tebe u meni, zbog toga jer sam nostalgičarka, zbog toga što želim opet pobjeći od svega onoga što bi trebala i morala raditi u odnos s tobom koji to sve proždire, zbog toga što je apstinencija uzela svoj danak pa je želja toliko velika da ju ne mogu ugušiti, ili?

usisat ću i oprat ću pod i počešljat ću mačke i skuhat ću ručak i stavit ću prati veš i sklonit ću oprano suđe i obrisat ću prašinu i spremit ću odjeću i raskrčit ću radni stol i odnjet ću papir i plastiku u kontejnere i izbacit ću pokvarenu hranu iz frižidera.

and then we'll understand we held gold dust in our hands.

više nisam ničija unuka.
od toga mi sijede pod ultraljubičastim svjetlom močvare svijetle jače i od bijele majce sa šljokicama a vječno djetinjstvo utetovirano u kožu leđa zarasta sporo i svrbi i peče i boli.

kažu da smo bili na mjesecu, kažu da gore postoji more tišine. postoji... ja sam tamo bio señor, prije vas.

za doručak su mi se u ustima otopile tri trešnje koje sam dohvatila sa grane preko prozora, a na putu za posao mi je prvi put ove godine zamirisala lipa dok sam prolazila ispod njene krošnje. u novčanik sam spremila kartu za mbv a u uredu je i.m. prekinula radnu tišinu rekavši 'kako brzo putuju oblaci!' i to su trebali biti dovoljno jasni znaci da ću popodne provesti s onu stranu ogledala, ili iza ormara ili tamo di se stigne kada se slijedi bijelog zeca koji trči i nervozno gleda na sat.

iza škripe uglavljenih željeznih vrata u beton u koje gledam godinama godinama godinama i ne usuđujem se, se nalazi brzo kucajuće srce, trema i uzbuđenje kakvo nisam doživjela godinama, klecava koljena i znojni dlanovi i par suza koje brzo tarem da ne ispadnem previše melodramatična pred k. mekana mahovina, bršljan, grane koje pucketaju pod nogama, milijuni stepenica, paukove mreže, puknute betonske klupe, cvjetanje bazge, neproticanje vremena i tišina, oko mene i u meni – nijema sam. i sreća i sreća i sreća. ne znam dal smo bile satima ili samo nekoliko minuta, ali bila sam doma.

k, hvala na fotkama i hvala što si imala hrabrosti koja je falila svima koji su se samnom našli ispred tih vrata dosad.

rub till it bleeds.

otkad sam pod jagodice prstiju mjesto spolovila stavila žice basa, podsvjest divlja u snovima.

noćas, na početku grupnog spolnog odnosa s pj i caveom (skromnost mi je vrlina!) ja joj skidam gaćice i shvatim da posjeduje spolne organe oba spola. osjećam udrobljenost osjećaja šoka, iznanađenja i ogromne sreće a polly kao odgovor na moj izraz lica sa kutevima svojih velikih usana u perverznom smješku kaže don't tell me you didn't heard the one how 'the bitch is so crazy and full of money she got herself a penis too?'
gospodin nick prasne u smijeh i priđe krevetu otkopčavajući košulju, ja ju ljubim i držim dlan na njenom hermafroditskom međunožju.

jutros sam preskočila vježbanje basa.




____________________________________________
(hvala na pismu N. bilo bi super kad bi mi nekako dopremila svoju zemaljsku ili virtualnu adresu da ti mogu uzvratiti.)

fitter happier.

kada se pumica tjera i počne ispuštati svoj plačni mijauk zazivanja mužjaka koji bi ju trebao oploditi, frajer, koji ima praznu kesu, prekine štogod da je radio, dotrči do nje koja je već u spremnoj pozi, obkorači ju kako treba, ćopi zubima za vrat kako treba.. i onda tako stoje kojih pola minute dok obadvoje ne shvate da od toga neće biti ništa i krenu se igrati kao da se ništa nije ni dogodilo.

ja znam šta trebam i znam kako trebam. na miru sam sa svojim seksualnim identitetom. znam šta volim i šta ne volim, kako i na koji način, s kim i koliko puta. znam umiriti svoj libido i reći mu da je sada vrijeme da budem sama. na miru sam sa svojim političkim stavovima, aktivizam podržavam i aktivno sudjelujem. kuham si sama doma i kupujem na placu, pokušavam izbjegavati dostave i plastični paradajz, jedem zdravo. imam planer i upisujem stvari u njega. odnos sa roditeljima razvijam kad god stignem, pričamo otvoreno o svim 'traumama' i mojima i njihovima, nemam više puno toga im skrivati. imam iskristalizirane bitne ljude koji mi puno znače i shvaćam da je po pitanju prijateljstva bitnija kvaliteta od kvanitete, one ostale za koje osjećam da nisu dobri za mene mičem. imala sam jedan posao koji mi je bio super, sada imam drugi koji je super i još bolje plaćen. brinem o financijama. životni prostor sam učinila ugodnim za boravak i disciplinirana sam po pitanju higijene i osobne i životno-prostorne. volim muziku, idem na svirke. volim film, idem u kino. svjesno se odnosim prema svom tijelu, plivam, vozim bicikl, mršavim. plačem i u javnosti i privatno i u doticaju sam sa svojim emocijama. imam dobro pamćenje. empatična sam i suosjećajna. isprobala sam prepuštanje i govorenje svemu 'da' na svim poljima. volim svoj studij i svoju ispitnu literaturu, zanima me i razumijem ju. prije svakih ispitnih rokova upišem u već spomenuti planer sve datume svih nepoloženih ispita. odlazim učiti u knjižnicu jer je tamo atmosfera poticajna i motivirajuća i jedino tamo napravim 'posao'.
na ispite nikad ne izađem.

kada čujem da moje ja ispušta svoj plačni mijauk zazivanja mene da se vratim samoj sebi i svojoj jezgri i da pustim već jednom sva sranja koja su mi kao bitna a u biti su samo prokrastinacija, ja napravim sve potrebne pripreme – već nekoliko puta u zadnjih par godina. ja, isto kao i frajer, jako dobro znam šta trebam i kako trebam. ja zakoračim svoju sreću i uhvatim ju zubima za vrat. ali kad ju trebam pojebat  – ja imam praznu kesu.

growing a pair je 'upisano u planer' za idućih par mjeseci/godina.


*(nakon čitanja po želji uzeti na tašte (pogotovo ako ste gadljivi na eksplicitne scene homoseksualnog seksa) 'i want your love', pa terapiju nastavite sa blakeovim wilhelm screamom po mogućnosti u zagrebački proljetni suton dok čekate tramvaj za trešnjevku na glavnom trgu)

dragi profesore švob,

vjerojatno ne postoji osoba koja bi se više smijala svakoj rečenici napisanoj na ovome blogu od vas (onako kako ste to činili, sarkastično s titrajima ruba usana koji bi vas otkrivali u vašoj zabavljenosti svojom šalom) - svejedno, kava iz automata na faksu i cigareta (koju ste me svaki put tjerali da uzmem iako ne pušim) nikada više neće imati tako dobar okus kao kad sam ih dijelila s vama.

na dvojku u indeksu pored vašeg potpisa ću uvijek gledati s osmjehom, a u glavi ću vas nositi s trbuhom umrljanim od krede sa ploče u d7.

nadam se da će vas ludwig, bertrand i gottlob dočekati kao dobro društvo tamo negdje gore ili dolje.

(vidim vas svo četvero kako urlate od smijeha zbog mog sparivanja ideje zagrobnog života i vas, i neka, prizor je lijep)

rođendanski.

lijepi pokloni za dvajsšesti: fizička prisutnost miloševe, sunčani dan i proljeće, novi james blake, osobni šofer do kraja fizikalnih na šalati, soft moon u aquariusu, tucet zagrljaja i poljubaca i smrt thatcherice.
zašto, o zašto nije svaki dan rođendan?

iščašenja.

kad savršeni dan završiš na leđima na prljavom podu vlastite zgrade sa koljenom koje gleda na stranu na koju ne bi trebalo i cigarom u ruci koju ti r pripaljuje i dodaje dok ne dođe pripomoć da te odveze na hitnu jedina stvar koja ti prolazi kroz glavu je koji kurac?

i nije ti jasno, stvarno, koji kurac? onda idu brige, redom: neće ko imat završit prijave za ispite na poslu, neću moć pun kurac na plivanje (a taman sam otplivala svoj prvi i drugi kilometar dva dana za redom), neću više nikad moć vozit bicikl i osuđena sam na misionarsku do kraja života.

a kad ležiš u krevetu danima, onda ti se okrene i srce i počne gledat na stranu na koju bi trebalo. onda prsa bole više od koljena, ili bole simultano, više ni ne znaš. onda shvatiš – toliko sam zabrijala da me je nešto moralo fizički prikovat za jedno mjesto i natjerat da mislim i skontam koliko sam duboko ugazila u septičku u kojoj se čini da je fino jer je toplo i mekano i jer su mi dišni putevi zaštopani. ali kad udahneš duboko – u govnima si.

a počistit ih treba.

taj je kurac.