where do we go now but nowhere?

k ima praksu ritualno paliti i bacati sve materijalne stvari bivših djevojaka nakon prekida. kaže da mu je tako lakše i da oslobađa. ja nikada nemam problema sa materijalnim stvarima, ono što me proganja i opsjeda su uvijek mentalne slike koje mi plešu pred očima, čak i kada zaklopim kapke.

kada ispraznim sve ulazne spremnike, očistim sve čet logove, blokiram te na gmailu, maknem iz memorije svoje sim kartice, povučem vodu za komadom plastike koji si mi stavila oko prsta, kada mi nestanu sve rane sa vrata, svi otisci tvojih noktiju, kada uklonim sve vlasi tvoje kose sa odjeće, operem sve gaćice, izribam žutilo tvog duhana sa noktiju, uspješno zaobiđem sve birtije u koje si me vodila, istrgnem stranice po kojima smo skupa šarale učeći u knjižnici iz bilježnice, šta onda da radim sa tvojim prstima koji mi, pokušavajući uhvatiti kosu u trenutku vrhunca, nespretno skidaju kapu sa glave i bacaju ju na pod?
šta da onda radim sa tvojim zatvorenim očima i glavom zabačenom unazad i ogoljenim vratom, sa tvojom toplom unutrašnjošću koja se steže oko mojih prstiju trenutak prije orgazma, sa načinom na koji si drhtala svaki put kada bi te dodirnula, sa lančićem i privjeskom koji visi iznad tvojih malih grudi, sa podlakticama ispod zavrnutih rukava tvoje košulje, sa tvojim mokrim bedrima, sa svakim 'ljepoto', 'divna si' i 'volim te'?

to da si cijelo vrijeme bila laž bi trebao biti savršeni amnezijak, ali izgleda sam razvila antitijela.

hoćeš li sada kad si joj prodala priču da sam histerična i ljubomorna cougar lezba biti napokon sretna i mirna, tootles?

svaki put kad mislim o tebi poželim se ili s nekim potući ili masturbirati.

tootles se ne sjeća kada smo se prvi put poljubile jer je bila pijana. ne sjeća se stvari koje mi je rekla, ili se pravi da ih se ne sjeća. u berlin mi šalje dvije pjesme – jednu mihalićevu i jednu svoju.
tootles ne zna šta je humus, ali joj je onaj koji sam ja napravila fin. jedemo ga sa salatom od mrkve u menzi na faksu.
tootles miriši na vaniliju i cimet i duhan i pramenovi njene kose se uvijek zapliću oko mog pirsa. naručuje absolute beginners i plešemo. ima okus po ledu, slatkasto i ljepljivo po medici, gorko po pelinu, kiselo po limunu.

tootles naporne likove rješava 'buraz' spikom dok ja tražim svoju jaknu. u 5 ujutro dok ju pratim doma je poprilično svejedno ko nas (ne)vidi u tramvaju dok joj je glava na mojim prsima i drži me za ruku.
tootles u podrumu svoje zgrade svršava gotovo nečujno dok nečiji koraci odzvanjaju stubištem nebodera.

tootles ima dvadeset godina i misli da će zauvijek biti zaljubljena u svoju bivšu djevojku.

snježni.

kada se prvi snijeg ove zime počeo topiti, vraćala sam se sa posla doma i već poprilično blizu kuće, kod garaža pored j-ove zgrade, sam postala strašno uzrujana zbog toga što se snijeg topi. rasplakala sam se, a kod kuće sam lj rekla šta se desilo i zaključile smo, šta drugo, nego da stvarno nisam normalna.

-----------------------------------------------

razglednice
sa tare: mama, tata, tonka i ja, jako sam mala, vozimo se u sanjkama koje vuče muški konj koji se zove sonja, ja sjedim skroz naprijed odma iza sonje i razmišljam o tome kako nisam nikad mislila da konji toliko smrde. pravimo snješka u dva tima, tata našem pravi sise i kaže da mi imamo ženskog snješka. čika karlo pada u provaliju, izvlačimo ga van tako da mu bacamo sanjke za koje se on hvata i onda ga vučemo gore.

iz beograda: sanjkamo se niz atomsko sklonište. prvi put u životu otkrivam da je pišalo žuto i vrelo tako što piškim u snijeg i nakon toga fascinirano gledam u žutu udubinu nekoliko minuta prije nego što se vratim nazad na vrh atomskog.

iz osijeka: osijek je ravan i nema brda i atomskih skloništa pa tata vezuje sanjke za suzuki maruti i vuče nas autom kroz naselje cijeli dan. trubi kao sladoledar, iz kuća izlaze druga djeca, on staje ispred svake i privezujemo svu ostalu djecu u kolonu. hrpetina nas je, radimo milijun krugova oko naselja, smijemo se, tata i dalje trubi, sa prozora nam mašu ljudi.

iz zagreba: k me, iako mrzi snijeg, sav sretan budi ujutro u stanu u španskom i diže roletne sa prozora u dnevnoj sobi. sve je bijelo i ja cičim od uzbuđenja. taj dan smo svi kasnili na posao, nije bilo prometa i puštali smo glasno glazbu u dućanu i plesali.

-----------------------------------------------

gledam ovih dana ljude s kojima se sudaram po ovoj snježnoj mećavi. u tramvaju, na cesti, na poslu. nitko ne voli snijeg. ne vole snijeg jer on radi izvanredno stanje. stvari staju, ne idu onako kako smo se navikli, moraju se smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
gledam zadnjih nekoliko godina ljude s kojima se sudaram u svom životu. nitko ne voli iskrenost, direktnost, prijateljstvo, emotivnu involviranost, ranjivost, ljubav, 'drame'. ne vole to jer to radi izvanredno stanje. stvari staju, ne funkcioniramo više onako kako smo navikli, moramo smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
zadnjih tjedan dana sam prolazila kroz 'dramu'. tuđu, istina, ali na neki način i svoju. bilo je sve to što se od takvih stvari i očekuje, bilo je izvanredno stanje, bilo je neugodno ali bilo je katarzično i pročišćavajuće. kao i snijeg. kada on padne, sve postaje čisto i bijelo, i uvijek imam osjećaj kao da je okrenut novi list, i kao da sad mogu nešto drugo i nešto ispočetka - ostaviti na netaknutoj površini snijega prve otiske svojih cipela.
dakle, mila, misleći o ovome danas sam zaključila: ove pahulje su i za tebe (i za mene). za novi početak, za nove otiske cipela. i nek nas zatrpa toliko da stalno moramo praviti nove prtine sami, jer utabanim stazama snijeg pod cipelama nikada ne škripi toliko slatko.

there's no one here dear, no one at all.

bridećih bedara od hladnog vjetra, izranjavanog vrata, s tori u ušima i razmazanom šminkom od plakanja, brzim i nervoznim hodom na granici trka bježim doma u nadi da neće još jednom krenuti za mnom. osjetim ju u nosu kada prste približim licu.

a ona je jedan od petar panovih izgubljenih dječaka (tootles joj najbolje pristaje), genijalna je i najbolja je i najljepša, budi mi ogromnu želju, lako učini da zaboravim na sva sranja i na to da je hrpetina ljudi oko nas u krivom i tjera me da se smijem glasno.

hoću lobotomiju, hoću novo srce i glavu, hoću ctrl+alt+del, hoću reinstalaciju, hoću posebnu ladicu na uredskom shredderu za slike i transkripte koji mi se vrte po glavi, hoću lush sapun kojim te ispirem sa sebe, hoću da se to 'treba proći vremena' desi za jedan dan pa da nisam više toliko tupa i da mogu osjećati stvari prema ljudima prema kojima želim osjećati stvari.

odrastanje.

bio je prvi srednje. pubertet me tresao žešće, imala sam jedan iz fizike na polugodištu i za kaznu sam preseljena iz svog carstva na prvom katu kuće u tatinu radnu sobu u prizemlju. zabranjen mi je pristup internetu, iščupane su žice za adsl. svaki dan sam morala naučiti jedno poglavlje iz knjige koje me je gospodin otac na kraju dana ispitivao. bilo je taman neko vrijeme da smo se ja i ti prvi put upoznali, friško sam otkrila deftonese i slušala sam ih strašno tiho svako veče do dugo u noć nakon što bi mama i tata zaspali. mislim da sam bila nesretno zaljubljena u jednog dečka sa irokezom iz zagreba, i to je zadnji put da se sjećam da sam osjećala nešto što mogu labelirati s 'nesretno zaljubljena'.
desetak godina poslije ležim u istoj maloj sobi na istom krevetu. moje carstvo na prvom katu kuće se sada iznajmljuje krasnim, pristojnim i zgodnim studentima riječima moje majke. strašno tiho slušam zadnji album tindersticksa nakon što je roditeljstvo zaspalo, vani pada kiša, sentiment i atmosfera su isti, dječaka iz zagreba kojem se više ne mogu sjetiti ni prezimena si zamijenio ti, a tada si mi bio potpuno stran.
imam dvadeset pet godina i napravila sam puni krug.

(R je večeras rekao lijepe i mudre stvari)

božićni.

ja mami, spremajući se za badnjački izlazak, poznat kao i najveće sašivanje u godini: vidi, večeras ću obuć božićne gaćice!
mama, nezainteresirano: šta ti to vrijedi kad ti ih niko neće vidjet.
ja: :forever alone:

schultzeove stanice.

ti uvijek mirišiš nekako... ustajalo. nemam bolju riječ za to, zvuči ružno, ali to je ono dobro ustajalo. toplo, poznato, znojno, slatkasto.

na tvoju sparnu neprovjetrenu sobu usred ljeta, na more i sol i alge na kamenu kada je žega, na odjeću mokru od kiše koja se suši preko noći na radijatoru, na stare kino i koncertne dvorane i njihove prašnjave stolice, tepisone i zavjese, na isproljevano pivo po odjeći i kosi na šutki pank koncerta, na jorgane baka verice, na mačje krzno nakon spavanja, na mamurna jutra, na popodnevni ljetnji seks, na štrample nošene nekoliko dana za redom, na crni čaj sa mlijekom, na pačuli i tamjan i zemlju, na knjigu iz antikvarijata, na crno vino, na spermu, na slatkasti miris dim mašine i spaljenog lišća, na krv.

mrzim kad mi dođeš u nos.

all i need.

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

 

 

(radiohead @ villa manin, codroipo, udine, 26.IX.2012.)

cimeri: bonus track

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

fuck the pain away.

kad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem između nogu ne znajući što radim i zašto je taj osjećaj tako dobar, uvijek sam nakon vrhunca dobrog osjećaja (za koji sam nakon par godina iz teen časopisa saznala da se zove orgazam i čemu služi i kako/zašto dolazi do njega) bila razočarana zato što je gotovo. svaki idući put sam imala plan: neću da prestane, hoću da traje još i još i još i večeras će biti tako kako ja želim. nikad nisam uspjela, a poslije sam i naučila (iz tog istog teen časopisa) da ne može trajati vječno. htjela sam da traje vječno jer mi je bilo lijepo, jer sam se osjećala dobro, jer je u tom trenutku nestajala sva nesigurnost i sve ružne stvari, jer je to, kako kaže baka iz spota paradise circus od massive attacka, that point in time that can't be measured – a mystical instant that doesn't really exist in this dimension.

večeras, nakon šestog po redu nestajanja iz protoka vremena, sam shvatila da se nije puno toga promijenilo otkad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem među nogama ne znajući što radim. da sam i dalje samo sjebana djevojčica koja se trudi postići nemoguće - da to da se osjećam dobro traje još i još i još.