schultzeove stanice.

ti uvijek mirišiš nekako... ustajalo. nemam bolju riječ za to, zvuči ružno, ali to je ono dobro ustajalo. toplo, poznato, znojno, slatkasto.

na tvoju sparnu neprovjetrenu sobu usred ljeta, na more i sol i alge na kamenu kada je žega, na odjeću mokru od kiše koja se suši preko noći na radijatoru, na stare kino i koncertne dvorane i njihove prašnjave stolice, tepisone i zavjese, na isproljevano pivo po odjeći i kosi na šutki pank koncerta, na jorgane baka verice, na mačje krzno nakon spavanja, na mamurna jutra, na popodnevni ljetnji seks, na štrample nošene nekoliko dana za redom, na crni čaj sa mlijekom, na pačuli i tamjan i zemlju, na knjigu iz antikvarijata, na crno vino, na spermu, na slatkasti miris dim mašine i spaljenog lišća, na krv.

mrzim kad mi dođeš u nos.