fuck the pain away.

kad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem između nogu ne znajući što radim i zašto je taj osjećaj tako dobar, uvijek sam nakon vrhunca dobrog osjećaja (za koji sam nakon par godina iz teen časopisa saznala da se zove orgazam i čemu služi i kako/zašto dolazi do njega) bila razočarana zato što je gotovo. svaki idući put sam imala plan: neću da prestane, hoću da traje još i još i još i večeras će biti tako kako ja želim. nikad nisam uspjela, a poslije sam i naučila (iz tog istog teen časopisa) da ne može trajati vječno. htjela sam da traje vječno jer mi je bilo lijepo, jer sam se osjećala dobro, jer je u tom trenutku nestajala sva nesigurnost i sve ružne stvari, jer je to, kako kaže baka iz spota paradise circus od massive attacka, that point in time that can't be measured – a mystical instant that doesn't really exist in this dimension.

večeras, nakon šestog po redu nestajanja iz protoka vremena, sam shvatila da se nije puno toga promijenilo otkad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem među nogama ne znajući što radim. da sam i dalje samo sjebana djevojčica koja se trudi postići nemoguće - da to da se osjećam dobro traje još i još i još.