snježni.

kada se prvi snijeg ove zime počeo topiti, vraćala sam se sa posla doma i već poprilično blizu kuće, kod garaža pored j-ove zgrade, sam postala strašno uzrujana zbog toga što se snijeg topi. rasplakala sam se, a kod kuće sam lj rekla šta se desilo i zaključile smo, šta drugo, nego da stvarno nisam normalna.

-----------------------------------------------

razglednice
sa tare: mama, tata, tonka i ja, jako sam mala, vozimo se u sanjkama koje vuče muški konj koji se zove sonja, ja sjedim skroz naprijed odma iza sonje i razmišljam o tome kako nisam nikad mislila da konji toliko smrde. pravimo snješka u dva tima, tata našem pravi sise i kaže da mi imamo ženskog snješka. čika karlo pada u provaliju, izvlačimo ga van tako da mu bacamo sanjke za koje se on hvata i onda ga vučemo gore.

iz beograda: sanjkamo se niz atomsko sklonište. prvi put u životu otkrivam da je pišalo žuto i vrelo tako što piškim u snijeg i nakon toga fascinirano gledam u žutu udubinu nekoliko minuta prije nego što se vratim nazad na vrh atomskog.

iz osijeka: osijek je ravan i nema brda i atomskih skloništa pa tata vezuje sanjke za suzuki maruti i vuče nas autom kroz naselje cijeli dan. trubi kao sladoledar, iz kuća izlaze druga djeca, on staje ispred svake i privezujemo svu ostalu djecu u kolonu. hrpetina nas je, radimo milijun krugova oko naselja, smijemo se, tata i dalje trubi, sa prozora nam mašu ljudi.

iz zagreba: k me, iako mrzi snijeg, sav sretan budi ujutro u stanu u španskom i diže roletne sa prozora u dnevnoj sobi. sve je bijelo i ja cičim od uzbuđenja. taj dan smo svi kasnili na posao, nije bilo prometa i puštali smo glasno glazbu u dućanu i plesali.

-----------------------------------------------

gledam ovih dana ljude s kojima se sudaram po ovoj snježnoj mećavi. u tramvaju, na cesti, na poslu. nitko ne voli snijeg. ne vole snijeg jer on radi izvanredno stanje. stvari staju, ne idu onako kako smo se navikli, moraju se smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
gledam zadnjih nekoliko godina ljude s kojima se sudaram u svom životu. nitko ne voli iskrenost, direktnost, prijateljstvo, emotivnu involviranost, ranjivost, ljubav, 'drame'. ne vole to jer to radi izvanredno stanje. stvari staju, ne funkcioniramo više onako kako smo navikli, moramo smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
zadnjih tjedan dana sam prolazila kroz 'dramu'. tuđu, istina, ali na neki način i svoju. bilo je sve to što se od takvih stvari i očekuje, bilo je izvanredno stanje, bilo je neugodno ali bilo je katarzično i pročišćavajuće. kao i snijeg. kada on padne, sve postaje čisto i bijelo, i uvijek imam osjećaj kao da je okrenut novi list, i kao da sad mogu nešto drugo i nešto ispočetka - ostaviti na netaknutoj površini snijega prve otiske svojih cipela.
dakle, mila, misleći o ovome danas sam zaključila: ove pahulje su i za tebe (i za mene). za novi početak, za nove otiske cipela. i nek nas zatrpa toliko da stalno moramo praviti nove prtine sami, jer utabanim stazama snijeg pod cipelama nikada ne škripi toliko slatko.

there's no one here dear, no one at all.

bridećih bedara od hladnog vjetra, izranjavanog vrata, s tori u ušima i razmazanom šminkom od plakanja, brzim i nervoznim hodom na granici trka bježim doma u nadi da neće još jednom krenuti za mnom. osjetim ju u nosu kada prste približim licu.

a ona je jedan od petar panovih izgubljenih dječaka (tootles joj najbolje pristaje), genijalna je i najbolja je i najljepša, budi mi ogromnu želju, lako učini da zaboravim na sva sranja i na to da je hrpetina ljudi oko nas u krivom i tjera me da se smijem glasno.

hoću lobotomiju, hoću novo srce i glavu, hoću ctrl+alt+del, hoću reinstalaciju, hoću posebnu ladicu na uredskom shredderu za slike i transkripte koji mi se vrte po glavi, hoću lush sapun kojim te ispirem sa sebe, hoću da se to 'treba proći vremena' desi za jedan dan pa da nisam više toliko tupa i da mogu osjećati stvari prema ljudima prema kojima želim osjećati stvari.

odrastanje.

bio je prvi srednje. pubertet me tresao žešće, imala sam jedan iz fizike na polugodištu i za kaznu sam preseljena iz svog carstva na prvom katu kuće u tatinu radnu sobu u prizemlju. zabranjen mi je pristup internetu, iščupane su žice za adsl. svaki dan sam morala naučiti jedno poglavlje iz knjige koje me je gospodin otac na kraju dana ispitivao. bilo je taman neko vrijeme da smo se ja i ti prvi put upoznali, friško sam otkrila deftonese i slušala sam ih strašno tiho svako veče do dugo u noć nakon što bi mama i tata zaspali. mislim da sam bila nesretno zaljubljena u jednog dečka sa irokezom iz zagreba, i to je zadnji put da se sjećam da sam osjećala nešto što mogu labelirati s 'nesretno zaljubljena'.
desetak godina poslije ležim u istoj maloj sobi na istom krevetu. moje carstvo na prvom katu kuće se sada iznajmljuje krasnim, pristojnim i zgodnim studentima riječima moje majke. strašno tiho slušam zadnji album tindersticksa nakon što je roditeljstvo zaspalo, vani pada kiša, sentiment i atmosfera su isti, dječaka iz zagreba kojem se više ne mogu sjetiti ni prezimena si zamijenio ti, a tada si mi bio potpuno stran.
imam dvadeset pet godina i napravila sam puni krug.

(R je večeras rekao lijepe i mudre stvari)

božićni.

ja mami, spremajući se za badnjački izlazak, poznat kao i najveće sašivanje u godini: vidi, večeras ću obuć božićne gaćice!
mama, nezainteresirano: šta ti to vrijedi kad ti ih niko neće vidjet.
ja: :forever alone:

schultzeove stanice.

ti uvijek mirišiš nekako... ustajalo. nemam bolju riječ za to, zvuči ružno, ali to je ono dobro ustajalo. toplo, poznato, znojno, slatkasto.

na tvoju sparnu neprovjetrenu sobu usred ljeta, na more i sol i alge na kamenu kada je žega, na odjeću mokru od kiše koja se suši preko noći na radijatoru, na stare kino i koncertne dvorane i njihove prašnjave stolice, tepisone i zavjese, na isproljevano pivo po odjeći i kosi na šutki pank koncerta, na jorgane baka verice, na mačje krzno nakon spavanja, na mamurna jutra, na popodnevni ljetnji seks, na štrample nošene nekoliko dana za redom, na crni čaj sa mlijekom, na pačuli i tamjan i zemlju, na knjigu iz antikvarijata, na crno vino, na spermu, na slatkasti miris dim mašine i spaljenog lišća, na krv.

mrzim kad mi dođeš u nos.

all i need.

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

 

 

(radiohead @ villa manin, codroipo, udine, 26.IX.2012.)

cimeri: bonus track

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

fuck the pain away.

kad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem između nogu ne znajući što radim i zašto je taj osjećaj tako dobar, uvijek sam nakon vrhunca dobrog osjećaja (za koji sam nakon par godina iz teen časopisa saznala da se zove orgazam i čemu služi i kako/zašto dolazi do njega) bila razočarana zato što je gotovo. svaki idući put sam imala plan: neću da prestane, hoću da traje još i još i još i večeras će biti tako kako ja želim. nikad nisam uspjela, a poslije sam i naučila (iz tog istog teen časopisa) da ne može trajati vječno. htjela sam da traje vječno jer mi je bilo lijepo, jer sam se osjećala dobro, jer je u tom trenutku nestajala sva nesigurnost i sve ružne stvari, jer je to, kako kaže baka iz spota paradise circus od massive attacka, that point in time that can't be measured – a mystical instant that doesn't really exist in this dimension.

večeras, nakon šestog po redu nestajanja iz protoka vremena, sam shvatila da se nije puno toga promijenilo otkad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem među nogama ne znajući što radim. da sam i dalje samo sjebana djevojčica koja se trudi postići nemoguće - da to da se osjećam dobro traje još i još i još.

scena ne prašta.

u zadnje vrijeme su mi se zalomila tri koncerta na koja sam htjela ići, a nisam otišla. na prva dva jer sam odvagnula kako mi je bitnije s tobom razgovarati, gledati SF filmove, maziti mačke i jesti junk food iz dostave u krevetu. nisam otišla jer sam te htjela vidjeti.

na treći nisam otišla jer sam odvagnula kako mi je bitniji mir u sebi. radila sam cijeli dan u dućanu, kad sam došla doma sam se igrala s mačkama i ležala sam u kadi vrele vode s knjigom i uz muziku.

nisam otišla jer te nisam htjela vidjeti.

jerk, naravno.

ljeto je, učili smo na faksu, moonrise kingdom u kinu, duge šetnje, ja fotkam, ti vodiš jedan od onih svojih monologa i beskrajno pričaš o tome kako si bio u izviđačima i šta su te sve naučili. zamišljam te kao malog dječaka izviđača sa maramom oko vrata, lijepo je, zadržavam tu sliku u glavi.
sjedimo na cvjetnom i dok mi jedva nekako u grču i sa strahom u očima govoriš kako ti se 'sviđa netko drugi', meni se slika smetlara koji prazne kontejnere lagano muti pred očima. govorim ti 'najljepšu stvar koju ti je itko ikad rekao u životu' i vodimo 'najiskreniji razgovor koji si ikada vodio'.
pred hnkom rade prskalice za travu, svjetlucaju se u dugu kad kroz njih gledamo svjetlo uličnih svjetiljki, ispod pruge na jagićevoj iznad nas tutnji teretni vlak, ide tudum tudum. i vlak a i meni u prsima.
nad zapadnim kolodvorom polako sviće, 'nikad nisam u životu dočekala toliko zora kao otkad se družim s tobom'.

U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća