jerk, naravno.

ljeto je, učili smo na faksu, moonrise kingdom u kinu, duge šetnje, ja fotkam, ti vodiš jedan od onih svojih monologa i beskrajno pričaš o tome kako si bio u izviđačima i šta su te sve naučili. zamišljam te kao malog dječaka izviđača sa maramom oko vrata, lijepo je, zadržavam tu sliku u glavi.
sjedimo na cvjetnom i dok mi jedva nekako u grču i sa strahom u očima govoriš kako ti se 'sviđa netko drugi', meni se slika smetlara koji prazne kontejnere lagano muti pred očima. govorim ti 'najljepšu stvar koju ti je itko ikad rekao u životu' i vodimo 'najiskreniji razgovor koji si ikada vodio'.
pred hnkom rade prskalice za travu, svjetlucaju se u dugu kad kroz njih gledamo svjetlo uličnih svjetiljki, ispod pruge na jagićevoj iznad nas tutnji teretni vlak, ide tudum tudum. i vlak a i meni u prsima.
nad zapadnim kolodvorom polako sviće, 'nikad nisam u životu dočekala toliko zora kao otkad se družim s tobom'.

U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća