dragi profesore švob,

vjerojatno ne postoji osoba koja bi se više smijala svakoj rečenici napisanoj na ovome blogu od vas (onako kako ste to činili, sarkastično s titrajima ruba usana koji bi vas otkrivali u vašoj zabavljenosti svojom šalom) - svejedno, kava iz automata na faksu i cigareta (koju ste me svaki put tjerali da uzmem iako ne pušim) nikada više neće imati tako dobar okus kao kad sam ih dijelila s vama.

na dvojku u indeksu pored vašeg potpisa ću uvijek gledati s osmjehom, a u glavi ću vas nositi s trbuhom umrljanim od krede sa ploče u d7.

nadam se da će vas ludwig, bertrand i gottlob dočekati kao dobro društvo tamo negdje gore ili dolje.

(vidim vas svo četvero kako urlate od smijeha zbog mog sparivanja ideje zagrobnog života i vas, i neka, prizor je lijep)

rođendanski.

lijepi pokloni za dvajsšesti: fizička prisutnost miloševe, sunčani dan i proljeće, novi james blake, osobni šofer do kraja fizikalnih na šalati, soft moon u aquariusu, tucet zagrljaja i poljubaca i smrt thatcherice.
zašto, o zašto nije svaki dan rođendan?

iščašenja.

kad savršeni dan završiš na leđima na prljavom podu vlastite zgrade sa koljenom koje gleda na stranu na koju ne bi trebalo i cigarom u ruci koju ti r pripaljuje i dodaje dok ne dođe pripomoć da te odveze na hitnu jedina stvar koja ti prolazi kroz glavu je koji kurac?

i nije ti jasno, stvarno, koji kurac? onda idu brige, redom: neće ko imat završit prijave za ispite na poslu, neću moć pun kurac na plivanje (a taman sam otplivala svoj prvi i drugi kilometar dva dana za redom), neću više nikad moć vozit bicikl i osuđena sam na misionarsku do kraja života.

a kad ležiš u krevetu danima, onda ti se okrene i srce i počne gledat na stranu na koju bi trebalo. onda prsa bole više od koljena, ili bole simultano, više ni ne znaš. onda shvatiš – toliko sam zabrijala da me je nešto moralo fizički prikovat za jedno mjesto i natjerat da mislim i skontam koliko sam duboko ugazila u septičku u kojoj se čini da je fino jer je toplo i mekano i jer su mi dišni putevi zaštopani. ali kad udahneš duboko – u govnima si.

a počistit ih treba.

taj je kurac.

ja dobila sam, dobila sam lutkicu na dar.

mama i tata idu na more i usput staju u voltinom kod mene na kavu. ulazim u sobu sa tri šalice u rukama i zatičem mamu kako preko svog dlana prelazi vibrirajućim prstenom za penis, koji sam ja potpuno nonšalantno ostavila na svom radnom stolu, i pita me: r, kakav ti je ovo masažer? ja od smijeha ne mogu izgovoriti ništa osim ju zamoliti da ostavi to sastrane, a ona se ljuti jer joj ne želim reći o čemu se radi. u tom trenu tata izlazi iz kupatila, ulazi u sobu i pogledava u mamine ruke. kaže joj: l, pa to je neki vibrator. mama u trenu s gađenjem na licu ispušta isti na stol i govori: dakle, to mi je zet. drago mi je zete što smo se upoznali.

------------------------------------------------------------------------

m se vratila iz berlina, a i ja smo kod nje i ona donosi glavni plijen – twist and shake mary mermaid od fun factorya – vibrator koji izgleda kao djevica marija kojoj je izrastao rep sirene. glava bezgrešne se dodirom na jednu tipku savija i rotira u krug, tijelo u sebi sadrži nešto kao široki borer koji se vrti, a rep princeze sirene vibrira.
e držeći u rukama upaljeni pulsator pita prodavačicu koliko košta i dobija odgovor težak sto pedeset eura. zamišljeno ga prevrće u rukama i gleda jedno vrijeme a zatim zadovoljno izgovara teško porođenu istinu iz sebe: 'that makes sense'.
l u kasni sat upada u moju sobu sa ogromnim osmjehom na licu i svojim ljubičastim dildom u ruci tresući se od uzbuđenja i tiho šapćući 'dao mi je guze!'.

ushićenost, sreću, uzbuđenje, raširene oči koje se sjaje i euforični osmjeh na licu aktera u spomenutim situacijama mogu usporediti samo sa izrazom lica djeteta koje nestrpljivo trga ukrasni papir sa poklona i ispod njega pronalazi baš ono što je i poželjelo.

------------------------------------------------------------------------

kažiprstu desne ruke i glavi tuša sam iz berlina dovela novog prijatelja. mali je, crni, vodootporan, elegantnog i modernog dizajna i stane u svaku žensku torbicu.
dobar je kandidat za zeta – nikad ne liježemo u krevet posvađani i uvijek mi donosi osmjeh na lice.
mama bi bila zadovoljna.

where do we go now but nowhere?

k ima praksu ritualno paliti i bacati sve materijalne stvari bivših djevojaka nakon prekida. kaže da mu je tako lakše i da oslobađa. ja nikada nemam problema sa materijalnim stvarima, ono što me proganja i opsjeda su uvijek mentalne slike koje mi plešu pred očima, čak i kada zaklopim kapke.

kada ispraznim sve ulazne spremnike, očistim sve čet logove, blokiram te na gmailu, maknem iz memorije svoje sim kartice, povučem vodu za komadom plastike koji si mi stavila oko prsta, kada mi nestanu sve rane sa vrata, svi otisci tvojih noktiju, kada uklonim sve vlasi tvoje kose sa odjeće, operem sve gaćice, izribam žutilo tvog duhana sa noktiju, uspješno zaobiđem sve birtije u koje si me vodila, istrgnem stranice po kojima smo skupa šarale učeći u knjižnici iz bilježnice, šta onda da radim sa tvojim prstima koji mi, pokušavajući uhvatiti kosu u trenutku vrhunca, nespretno skidaju kapu sa glave i bacaju ju na pod?
šta da onda radim sa tvojim zatvorenim očima i glavom zabačenom unazad i ogoljenim vratom, sa tvojom toplom unutrašnjošću koja se steže oko mojih prstiju trenutak prije orgazma, sa načinom na koji si drhtala svaki put kada bi te dodirnula, sa lančićem i privjeskom koji visi iznad tvojih malih grudi, sa podlakticama ispod zavrnutih rukava tvoje košulje, sa tvojim mokrim bedrima, sa svakim 'ljepoto', 'divna si' i 'volim te'?

to da si cijelo vrijeme bila laž bi trebao biti savršeni amnezijak, ali izgleda sam razvila antitijela.

hoćeš li sada kad si joj prodala priču da sam histerična i ljubomorna cougar lezba biti napokon sretna i mirna, tootles?

svaki put kad mislim o tebi poželim se ili s nekim potući ili masturbirati.

tootles se ne sjeća kada smo se prvi put poljubile jer je bila pijana. ne sjeća se stvari koje mi je rekla, ili se pravi da ih se ne sjeća. u berlin mi šalje dvije pjesme – jednu mihalićevu i jednu svoju.
tootles ne zna šta je humus, ali joj je onaj koji sam ja napravila fin. jedemo ga sa salatom od mrkve u menzi na faksu.
tootles miriši na vaniliju i cimet i duhan i pramenovi njene kose se uvijek zapliću oko mog pirsa. naručuje absolute beginners i plešemo. ima okus po ledu, slatkasto i ljepljivo po medici, gorko po pelinu, kiselo po limunu.

tootles naporne likove rješava 'buraz' spikom dok ja tražim svoju jaknu. u 5 ujutro dok ju pratim doma je poprilično svejedno ko nas (ne)vidi u tramvaju dok joj je glava na mojim prsima i drži me za ruku.
tootles u podrumu svoje zgrade svršava gotovo nečujno dok nečiji koraci odzvanjaju stubištem nebodera.

tootles ima dvadeset godina i misli da će zauvijek biti zaljubljena u svoju bivšu djevojku.

snježni.

kada se prvi snijeg ove zime počeo topiti, vraćala sam se sa posla doma i već poprilično blizu kuće, kod garaža pored j-ove zgrade, sam postala strašno uzrujana zbog toga što se snijeg topi. rasplakala sam se, a kod kuće sam lj rekla šta se desilo i zaključile smo, šta drugo, nego da stvarno nisam normalna.

-----------------------------------------------

razglednice
sa tare: mama, tata, tonka i ja, jako sam mala, vozimo se u sanjkama koje vuče muški konj koji se zove sonja, ja sjedim skroz naprijed odma iza sonje i razmišljam o tome kako nisam nikad mislila da konji toliko smrde. pravimo snješka u dva tima, tata našem pravi sise i kaže da mi imamo ženskog snješka. čika karlo pada u provaliju, izvlačimo ga van tako da mu bacamo sanjke za koje se on hvata i onda ga vučemo gore.

iz beograda: sanjkamo se niz atomsko sklonište. prvi put u životu otkrivam da je pišalo žuto i vrelo tako što piškim u snijeg i nakon toga fascinirano gledam u žutu udubinu nekoliko minuta prije nego što se vratim nazad na vrh atomskog.

iz osijeka: osijek je ravan i nema brda i atomskih skloništa pa tata vezuje sanjke za suzuki maruti i vuče nas autom kroz naselje cijeli dan. trubi kao sladoledar, iz kuća izlaze druga djeca, on staje ispred svake i privezujemo svu ostalu djecu u kolonu. hrpetina nas je, radimo milijun krugova oko naselja, smijemo se, tata i dalje trubi, sa prozora nam mašu ljudi.

iz zagreba: k me, iako mrzi snijeg, sav sretan budi ujutro u stanu u španskom i diže roletne sa prozora u dnevnoj sobi. sve je bijelo i ja cičim od uzbuđenja. taj dan smo svi kasnili na posao, nije bilo prometa i puštali smo glasno glazbu u dućanu i plesali.

-----------------------------------------------

gledam ovih dana ljude s kojima se sudaram po ovoj snježnoj mećavi. u tramvaju, na cesti, na poslu. nitko ne voli snijeg. ne vole snijeg jer on radi izvanredno stanje. stvari staju, ne idu onako kako smo se navikli, moraju se smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
gledam zadnjih nekoliko godina ljude s kojima se sudaram u svom životu. nitko ne voli iskrenost, direktnost, prijateljstvo, emotivnu involviranost, ranjivost, ljubav, 'drame'. ne vole to jer to radi izvanredno stanje. stvari staju, ne funkcioniramo više onako kako smo navikli, moramo smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
zadnjih tjedan dana sam prolazila kroz 'dramu'. tuđu, istina, ali na neki način i svoju. bilo je sve to što se od takvih stvari i očekuje, bilo je izvanredno stanje, bilo je neugodno ali bilo je katarzično i pročišćavajuće. kao i snijeg. kada on padne, sve postaje čisto i bijelo, i uvijek imam osjećaj kao da je okrenut novi list, i kao da sad mogu nešto drugo i nešto ispočetka - ostaviti na netaknutoj površini snijega prve otiske svojih cipela.
dakle, mila, misleći o ovome danas sam zaključila: ove pahulje su i za tebe (i za mene). za novi početak, za nove otiske cipela. i nek nas zatrpa toliko da stalno moramo praviti nove prtine sami, jer utabanim stazama snijeg pod cipelama nikada ne škripi toliko slatko.

there's no one here dear, no one at all.

bridećih bedara od hladnog vjetra, izranjavanog vrata, s tori u ušima i razmazanom šminkom od plakanja, brzim i nervoznim hodom na granici trka bježim doma u nadi da neće još jednom krenuti za mnom. osjetim ju u nosu kada prste približim licu.

a ona je jedan od petar panovih izgubljenih dječaka (tootles joj najbolje pristaje), genijalna je i najbolja je i najljepša, budi mi ogromnu želju, lako učini da zaboravim na sva sranja i na to da je hrpetina ljudi oko nas u krivom i tjera me da se smijem glasno.

hoću lobotomiju, hoću novo srce i glavu, hoću ctrl+alt+del, hoću reinstalaciju, hoću posebnu ladicu na uredskom shredderu za slike i transkripte koji mi se vrte po glavi, hoću lush sapun kojim te ispirem sa sebe, hoću da se to 'treba proći vremena' desi za jedan dan pa da nisam više toliko tupa i da mogu osjećati stvari prema ljudima prema kojima želim osjećati stvari.

odrastanje.

bio je prvi srednje. pubertet me tresao žešće, imala sam jedan iz fizike na polugodištu i za kaznu sam preseljena iz svog carstva na prvom katu kuće u tatinu radnu sobu u prizemlju. zabranjen mi je pristup internetu, iščupane su žice za adsl. svaki dan sam morala naučiti jedno poglavlje iz knjige koje me je gospodin otac na kraju dana ispitivao. bilo je taman neko vrijeme da smo se ja i ti prvi put upoznali, friško sam otkrila deftonese i slušala sam ih strašno tiho svako veče do dugo u noć nakon što bi mama i tata zaspali. mislim da sam bila nesretno zaljubljena u jednog dečka sa irokezom iz zagreba, i to je zadnji put da se sjećam da sam osjećala nešto što mogu labelirati s 'nesretno zaljubljena'.
desetak godina poslije ležim u istoj maloj sobi na istom krevetu. moje carstvo na prvom katu kuće se sada iznajmljuje krasnim, pristojnim i zgodnim studentima riječima moje majke. strašno tiho slušam zadnji album tindersticksa nakon što je roditeljstvo zaspalo, vani pada kiša, sentiment i atmosfera su isti, dječaka iz zagreba kojem se više ne mogu sjetiti ni prezimena si zamijenio ti, a tada si mi bio potpuno stran.
imam dvadeset pet godina i napravila sam puni krug.

(R je večeras rekao lijepe i mudre stvari)

božićni.

ja mami, spremajući se za badnjački izlazak, poznat kao i najveće sašivanje u godini: vidi, večeras ću obuć božićne gaćice!
mama, nezainteresirano: šta ti to vrijedi kad ti ih niko neće vidjet.
ja: :forever alone: