odrastanje.

bio je prvi srednje. pubertet me tresao žešće, imala sam jedan iz fizike na polugodištu i za kaznu sam preseljena iz svog carstva na prvom katu kuće u tatinu radnu sobu u prizemlju. zabranjen mi je pristup internetu, iščupane su žice za adsl. svaki dan sam morala naučiti jedno poglavlje iz knjige koje me je gospodin otac na kraju dana ispitivao. bilo je taman neko vrijeme da smo se ja i ti prvi put upoznali, friško sam otkrila deftonese i slušala sam ih strašno tiho svako veče do dugo u noć nakon što bi mama i tata zaspali. mislim da sam bila nesretno zaljubljena u jednog dečka sa irokezom iz zagreba, i to je zadnji put da se sjećam da sam osjećala nešto što mogu labelirati s 'nesretno zaljubljena'.
desetak godina poslije ležim u istoj maloj sobi na istom krevetu. moje carstvo na prvom katu kuće se sada iznajmljuje krasnim, pristojnim i zgodnim studentima riječima moje majke. strašno tiho slušam zadnji album tindersticksa nakon što je roditeljstvo zaspalo, vani pada kiša, sentiment i atmosfera su isti, dječaka iz zagreba kojem se više ne mogu sjetiti ni prezimena si zamijenio ti, a tada si mi bio potpuno stran.
imam dvadeset pet godina i napravila sam puni krug.

(R je večeras rekao lijepe i mudre stvari)

božićni.

ja mami, spremajući se za badnjački izlazak, poznat kao i najveće sašivanje u godini: vidi, večeras ću obuć božićne gaćice!
mama, nezainteresirano: šta ti to vrijedi kad ti ih niko neće vidjet.
ja: :forever alone:

schultzeove stanice.

ti uvijek mirišiš nekako... ustajalo. nemam bolju riječ za to, zvuči ružno, ali to je ono dobro ustajalo. toplo, poznato, znojno, slatkasto.

na tvoju sparnu neprovjetrenu sobu usred ljeta, na more i sol i alge na kamenu kada je žega, na odjeću mokru od kiše koja se suši preko noći na radijatoru, na stare kino i koncertne dvorane i njihove prašnjave stolice, tepisone i zavjese, na isproljevano pivo po odjeći i kosi na šutki pank koncerta, na jorgane baka verice, na mačje krzno nakon spavanja, na mamurna jutra, na popodnevni ljetnji seks, na štrample nošene nekoliko dana za redom, na crni čaj sa mlijekom, na pačuli i tamjan i zemlju, na knjigu iz antikvarijata, na crno vino, na spermu, na slatkasti miris dim mašine i spaljenog lišća, na krv.

mrzim kad mi dođeš u nos.

all i need.

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

 

 

(radiohead @ villa manin, codroipo, udine, 26.IX.2012.)

cimeri: bonus track

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

fuck the pain away.

kad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem između nogu ne znajući što radim i zašto je taj osjećaj tako dobar, uvijek sam nakon vrhunca dobrog osjećaja (za koji sam nakon par godina iz teen časopisa saznala da se zove orgazam i čemu služi i kako/zašto dolazi do njega) bila razočarana zato što je gotovo. svaki idući put sam imala plan: neću da prestane, hoću da traje još i još i još i večeras će biti tako kako ja želim. nikad nisam uspjela, a poslije sam i naučila (iz tog istog teen časopisa) da ne može trajati vječno. htjela sam da traje vječno jer mi je bilo lijepo, jer sam se osjećala dobro, jer je u tom trenutku nestajala sva nesigurnost i sve ružne stvari, jer je to, kako kaže baka iz spota paradise circus od massive attacka, that point in time that can't be measured – a mystical instant that doesn't really exist in this dimension.

večeras, nakon šestog po redu nestajanja iz protoka vremena, sam shvatila da se nije puno toga promijenilo otkad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem među nogama ne znajući što radim. da sam i dalje samo sjebana djevojčica koja se trudi postići nemoguće - da to da se osjećam dobro traje još i još i još.

scena ne prašta.

u zadnje vrijeme su mi se zalomila tri koncerta na koja sam htjela ići, a nisam otišla. na prva dva jer sam odvagnula kako mi je bitnije s tobom razgovarati, gledati SF filmove, maziti mačke i jesti junk food iz dostave u krevetu. nisam otišla jer sam te htjela vidjeti.

na treći nisam otišla jer sam odvagnula kako mi je bitniji mir u sebi. radila sam cijeli dan u dućanu, kad sam došla doma sam se igrala s mačkama i ležala sam u kadi vrele vode s knjigom i uz muziku.

nisam otišla jer te nisam htjela vidjeti.

jerk, naravno.

ljeto je, učili smo na faksu, moonrise kingdom u kinu, duge šetnje, ja fotkam, ti vodiš jedan od onih svojih monologa i beskrajno pričaš o tome kako si bio u izviđačima i šta su te sve naučili. zamišljam te kao malog dječaka izviđača sa maramom oko vrata, lijepo je, zadržavam tu sliku u glavi.
sjedimo na cvjetnom i dok mi jedva nekako u grču i sa strahom u očima govoriš kako ti se 'sviđa netko drugi', meni se slika smetlara koji prazne kontejnere lagano muti pred očima. govorim ti 'najljepšu stvar koju ti je itko ikad rekao u životu' i vodimo 'najiskreniji razgovor koji si ikada vodio'.
pred hnkom rade prskalice za travu, svjetlucaju se u dugu kad kroz njih gledamo svjetlo uličnih svjetiljki, ispod pruge na jagićevoj iznad nas tutnji teretni vlak, ide tudum tudum. i vlak a i meni u prsima.
nad zapadnim kolodvorom polako sviće, 'nikad nisam u životu dočekala toliko zora kao otkad se družim s tobom'.

U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća

cimeri.

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

 

 

 

 

  

(hvala cimerima.)

'vrlo lako moguće.'

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)

and i rode along side..

    

 

..till the honey spread itself so thin for me to break your bread, for me to take your word - i had to steal it.

miloš

miloš, ti si našla ljubav.
a ja sam jučer cijeli dan lila slanu vodu niz obraze hodajući zagrebom i nije me bilo sram.
znam da nisi umrla, i da si na istom kontinentu, ali jučer me sastavilo. sebična sam. fališ.
ovih dana, da se ne lažemo - ovih mjeseci, nikako da se skupim, a nema ni tebe da me skupljaš i da vjeruješ u mene i u moju čvrstu točku, u našu zajedničku jezgru, u moje srce na mom rukavu.
miloš, jučer sam ispred medike u stankama izmeđ bendova pričala sa jovicom i cicom o tome kako su svi uvijek mislili da si mi ili djevojka ili sestra. smijali smo se.
i znaš šta? bila si mi i djevojka i sestra.

ono što sad moram sama je počet vjerovati u ono u što ti vjeruješ da jesam:

'renata kako je vidim: živo, puno biće, čovječanstvo u svom čovječnom, snažnom, temeljnom izdanju. osmijeh na mjestu, lišen izvitoperenosti, poznat, ljudski, ženin osmijeh. ti stojiš i uvijek si stajala u osnovama svijeta, i zato te je tako lako voljeti. treba cijeniti tvoju tišinu, smirenost i dušu. i ti na njih možeš s pravom biti ponosna.'

potrudit ću se. hvala.

genealogija

jednom davno sam išla u srednju školu i imala dečka koji me nije znao zadovoljiti i kojem sam dala nevinost i bila s njim godinu i pol dana. oženio se prije nekoliko tjedana. tada sam imala blog i zvao se 'možda sam i ja romantični anarhist'.
jednom davno sam upisala fakultet i preselila se u zagreb i imala dečka 10 godina starijeg od mene koji me znao zadovoljiti. krenula sam raditi fanzin sa svojim fotografijama i trebao se zvati 'pustinja prošlih minuta'. bio je gotov, trebalo ga je samo kopirati i poslat u distribuciju, što se nikada nije desilo.
jednom nedavno mi je počela faliti forma pisanja bloga i počela sam to zamjenjivati statusima na facebooku. nisam imala nikakvog dečka i zadovoljavali su me razni. nakon nekoliko ohrabrivanja i pohvala za pisanje istih i jednog pijanog priznanja poznanika u krivom kako je on 'veliki fan mog news feeda' sam pomislila da bi radije opet oživjela stare stvari i probala ih spojiti u jednu. et voila!
dobrodošli, nadam se da ću ispuniti i svoja i vaša očekivanja.