miloš, ti si našla ljubav.
a ja sam jučer cijeli dan lila slanu vodu niz obraze hodajući zagrebom i nije me bilo sram.
znam da nisi umrla, i da si na istom kontinentu, ali jučer me sastavilo. sebična sam. fališ.
ovih dana, da se ne lažemo - ovih mjeseci, nikako da se skupim, a nema ni tebe da me skupljaš i da vjeruješ u mene i u moju čvrstu točku, u našu zajedničku jezgru, u moje srce na mom rukavu.
miloš, jučer sam ispred medike u stankama izmeđ bendova pričala sa jovicom i cicom o tome kako su svi uvijek mislili da si mi ili djevojka ili sestra. smijali smo se.
i znaš šta? bila si mi i djevojka i sestra.
ono što sad moram sama je počet vjerovati u ono u što ti vjeruješ da jesam:
'renata kako je vidim: živo, puno biće, čovječanstvo u svom čovječnom, snažnom, temeljnom izdanju. osmijeh na mjestu, lišen izvitoperenosti, poznat, ljudski, ženin osmijeh. ti stojiš i uvijek si stajala u osnovama svijeta, i zato te je tako lako voljeti. treba cijeniti tvoju tišinu, smirenost i dušu. i ti na njih možeš s pravom biti ponosna.'
potrudit ću se. hvala.
Nema komentara:
Objavi komentar