abyss.

što (p)ostane(mo)?

podijeljene bajadere na granici, kinder bueno i duplo pakiranje marsa u jutarnjem povratku busom.

bivši ljubavnici, partneri, prijatelji koji se sada poznaju zato što su stranci u gradu u kojem jedino nas dvoje pričamo istim jezikom.

prikladni jedno drugome kao psi beskućnicima koji spavaju skupa radi topline ispod svih onih mostova koje smo tu noć prešetali prelazeći bezbroj puta iz budima u peštu i nazad drobeći sate koracima do prvog autobusa doma.

jedno samo kao dio publike na koncertu, sa osobnim tjelesnim prostorom ograđenim zidom bodljikave žice i vojskom u slučaju da jedno od nas poželi postati izbjeglica iz svoga.

tišina koja mi nikada nije imala toliko toga za reći i kraj, kao ona ucrtana mapa toka dunava u pločniku koja u jednom trenu naglo nestaje u nekom nepostojećem bezdanu.

još drugih adresa s mojim gostujućim trkeljanjima.

o tome šta ja imam za reći o meni i biciklu možete pročitati kod blaža.

pp: tumblrovi.

obzirom da sam sposobna proizvest nešto u tekstualnoj formi samo onda kada nisam dobro, kada sam dobro onda ide vizualna strana.

krenula sam raditi treći post za redom sa fotografijama i shvatila da možda ipak nije svima mjesto ovdje. 

pozvani ste gledati ih na novoj adresi.

berlinske crtice II

nekad se instagram filter retro izgled fotografija dobijao tako da se na kolor rolu koja je već tad bila isteklog roka ispucanu 2012 zaboravi pa ju se nađe nekoliko godina kasnije i odluči vidjet šta je na njoj kad emulzija već počne propadati. kako ono ide, #nofilter? živjeli organski želatinosni premazi!

(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)

i nekako je prikladan taj nuklearni postapokaliptični štih na napuštenom zabavnom parku istočnog berlina, spomeniku crvenoj armiji i mjestu bacanja tijela rose luxemburg u landwehr canal. 

tako ih se nekako i sjećam.

the true spring is in you.

(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)

we grab anything when we fall ili neobjavljeni februarski recept.

kad bi ja bila ta koja ima (prešutnu i podrazumijevajuću) dozvolu nabavljati ti ljekovite masti za bolne ruke umiješala bi ispod punog mjeseca melem-panaceju od otopljenog snijega, znoja koji mi peče oči kad istežem pregibač kuka, menstrualne krvi, dvije suze koje si mi sinoć obrisao jorganom, svoje sline i vlažnosti koja se podmuklo stvara u mom međunožju kada ti masirajući podlaktice otopljenim kakaovim maslacem pokušavam olakšati bol u tetivama.
mjesto obloga bi te omotala svojom kosom.

present air will have to do, rearrange and see us through.

nekoliko fragmenata jeseni 2014.

(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)

može li se biti nostalgičan za stvarima koje su se desile tako nedavno?
sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.

farewell to the flesh.

zagrni na sebe ovčju vunu, naulji bradu i upleti u nju divlje cvijeće pa budi zvončar koji tjera iz mene zle duhove panonske zime i nagovještava mediteransko sunce, sve dok ne oglušim od buke i ne oslijepim od svjetla.

jedino ću tada, kada prestane hladni sjeverac, znati cure li mi suze dok vozim bicikl samo radi vjetra ili postoji pust kojeg treba spaliti.

limit to your love ili nejednakosti.

mnoge (moje) ljubavi, pa tako i ova, nije naša (ljubav) nego moja (želja) jer nikada nije napustila interijere moje glave i mašte, ali ju svejedno oplakujem - baš zbog toga što ju, držeći je tamo, kastriram potencijalnosti realizacije.

calling moon and moon.

najerotičniji trenutak u životima tenga kawane i masami aomame je onaj kada je tenga kao desetogodišnjeg dječaka u tišini prazne učionice aomame čvrsto primila za ruku i nepomično gledala u oči. godinama nakon toga obadvoje imaju savršeno plastični odljev tog trenutka i osjećaja u dlanovima u mislima svaki put kad masturbiraju.
dvadeset godina kasnije, ušavši u stvarnost u kojoj su na nebu dva mjeseca, otvaraju vjerojatnost svog ponovnog susreta.

podrijetlo refleksologije nije točno poznato ali se smatra kako vuče korijene iz indije i kine unazad 5000 godina. postoje mišljenja da potječe i iz raznih indijanskih plemena južne amerike ili iz egipta gdje su pronađeni zapisi na zidnim slikama u grobnici faraonskog liječnika ankhamora, nastali 2330. godine prije nove ere. kasnije su ju preuzeli grci i rimljani a o njoj su pisali i hipokrat i avicena. temelje modernoj refleksologiji je dao william h. fitzgerald, podijelivši tijelo (kao globus) na deset uzdužnih zona tako da svaka putanja ide od jednog prsta na stopalu do mozga pa se duž ruke spušta do prsta na šaci.
dakle, živčani završeci koji se nalaze na dlanovima i stopalima (koji ih čine jednim od najosjetljivijih mjesta na tijelu) prenose informacije duž kralježnične moždine do mozga i zatim do pojedinih dijelova tijela.

na katu obiteljske kuće u osijeku u mojoj sobi smo sjedili jedno nasuprot drugom, ja na krevetu a ti na stolici za mojim radnim stolom. pričali smo o tome kako smo upoznali tadašnje partnere s kojima smo bili u vezi na daljinu i koliko je to teško. noge su mi bile ispružene na jednu manju stolicu koja je stajala između nas i dok si pričao, ne mijenjajući tonalitet glasa ni ritam govora, si ispružio svoje noge na stolicu na koju su bile naslonjene moje i spojio naša stopala.
na trenutak smo ušutjeli, ja sam zažmirila i osjetila elektricitet u bradavicama i ugodu u donjem dijelu trbuha. kada sam otvorila oči nastavio si gdje si stao kao da se ništa nije dogodilo i činilo se kao da je sve isto, ali je stvarnost ipak bila prebačena na drugi, paralelni kolosijek.
kao da su na nebu dva mjeseca umjesto jednog.