(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)
nedjelja, 31. svibnja 2015.
srijeda, 1. travnja 2015.
we grab anything when we fall ili neobjavljeni februarski recept.
kad bi ja bila ta koja ima (prešutnu i podrazumijevajuću) dozvolu nabavljati ti ljekovite masti za bolne ruke umiješala bi ispod punog mjeseca melem-panaceju od otopljenog snijega, znoja koji mi peče oči kad istežem pregibač kuka, menstrualne krvi, dvije suze koje si mi sinoć obrisao jorganom, svoje sline i vlažnosti koja se podmuklo stvara u mom međunožju kada ti masirajući podlaktice otopljenim kakaovim maslacem pokušavam olakšati bol u tetivama.
mjesto obloga bi te omotala svojom kosom.
present air will have to do, rearrange and see us through.
mjesto obloga bi te omotala svojom kosom.
present air will have to do, rearrange and see us through.
utorak, 3. ožujka 2015.
nekoliko fragmenata jeseni 2014.
(klikom na fotke otvaraju se iste u originalnoj veličini)
može li se biti nostalgičan za stvarima koje su se desile tako nedavno?
sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.
sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.
četvrtak, 19. veljače 2015.
farewell to the flesh.
zagrni na sebe ovčju vunu, naulji bradu i upleti u nju divlje cvijeće pa budi zvončar koji tjera iz mene zle duhove panonske zime i nagovještava mediteransko sunce, sve dok ne oglušim od buke i ne oslijepim od svjetla.
jedino ću tada, kada prestane hladni sjeverac, znati cure li mi suze dok vozim bicikl samo radi vjetra ili postoji pust kojeg treba spaliti.
jedino ću tada, kada prestane hladni sjeverac, znati cure li mi suze dok vozim bicikl samo radi vjetra ili postoji pust kojeg treba spaliti.
petak, 23. siječnja 2015.
limit to your love ili nejednakosti.
mnoge (moje) ljubavi, pa tako i ova, nije naša (ljubav) nego
moja (želja) jer nikada nije napustila interijere moje glave i mašte, ali ju svejedno oplakujem - baš zbog toga što ju, držeći je tamo, kastriram potencijalnosti realizacije.
srijeda, 17. prosinca 2014.
calling moon and moon.
najerotičniji trenutak u životima tenga kawane i masami aomame je onaj kada je tenga kao desetogodišnjeg dječaka u tišini prazne učionice aomame čvrsto primila za ruku i nepomično gledala u oči. godinama nakon toga obadvoje imaju savršeno plastični odljev tog trenutka i osjećaja u dlanovima u mislima svaki put kad masturbiraju.
dvadeset godina kasnije, ušavši u stvarnost u kojoj su na nebu dva mjeseca, otvaraju vjerojatnost svog ponovnog susreta.
dvadeset godina kasnije, ušavši u stvarnost u kojoj su na nebu dva mjeseca, otvaraju vjerojatnost svog ponovnog susreta.
podrijetlo refleksologije nije točno poznato ali se smatra kako vuče korijene iz indije i kine unazad 5000 godina. postoje mišljenja da potječe i iz raznih indijanskih plemena južne amerike ili iz egipta gdje su pronađeni zapisi na zidnim slikama u grobnici faraonskog liječnika ankhamora, nastali 2330. godine prije nove ere. kasnije su ju preuzeli grci i rimljani a o njoj su pisali i hipokrat i avicena. temelje modernoj refleksologiji je dao william h. fitzgerald, podijelivši tijelo (kao globus) na deset uzdužnih zona tako da svaka putanja ide od jednog prsta na stopalu do mozga pa se duž ruke spušta do prsta na šaci.
dakle, živčani završeci koji se nalaze na dlanovima i stopalima (koji ih čine jednim od najosjetljivijih mjesta na tijelu) prenose informacije duž kralježnične moždine do mozga i zatim do pojedinih dijelova tijela.
na katu obiteljske kuće u osijeku u mojoj sobi smo sjedili jedno nasuprot drugom, ja na krevetu a ti na stolici za mojim radnim stolom. pričali smo o tome kako smo upoznali tadašnje partnere s kojima smo bili u vezi na daljinu i koliko je to teško. noge su mi bile ispružene na jednu manju stolicu koja je stajala između nas i dok si pričao, ne mijenjajući tonalitet glasa ni ritam govora, si ispružio svoje noge na stolicu na koju su bile naslonjene moje i spojio naša stopala.
na trenutak smo ušutjeli, ja sam zažmirila i osjetila elektricitet u bradavicama i ugodu u donjem dijelu trbuha. kada sam otvorila oči nastavio si gdje si stao kao da se ništa nije dogodilo i činilo se kao da je sve isto, ali je stvarnost ipak bila prebačena na drugi, paralelni kolosijek.
kao da su na nebu dva mjeseca umjesto jednog.
dakle, živčani završeci koji se nalaze na dlanovima i stopalima (koji ih čine jednim od najosjetljivijih mjesta na tijelu) prenose informacije duž kralježnične moždine do mozga i zatim do pojedinih dijelova tijela.
na katu obiteljske kuće u osijeku u mojoj sobi smo sjedili jedno nasuprot drugom, ja na krevetu a ti na stolici za mojim radnim stolom. pričali smo o tome kako smo upoznali tadašnje partnere s kojima smo bili u vezi na daljinu i koliko je to teško. noge su mi bile ispružene na jednu manju stolicu koja je stajala između nas i dok si pričao, ne mijenjajući tonalitet glasa ni ritam govora, si ispružio svoje noge na stolicu na koju su bile naslonjene moje i spojio naša stopala.
na trenutak smo ušutjeli, ja sam zažmirila i osjetila elektricitet u bradavicama i ugodu u donjem dijelu trbuha. kada sam otvorila oči nastavio si gdje si stao kao da se ništa nije dogodilo i činilo se kao da je sve isto, ali je stvarnost ipak bila prebačena na drugi, paralelni kolosijek.
kao da su na nebu dva mjeseca umjesto jednog.
četvrtak, 30. listopada 2014.
petak, 17. listopada 2014.
on ljubav svakome da i vrata otvara sva ko stari voljeni drug uvek je on.
1994. sam se preselila sa svojom obitelji iz beograda u osijek. nisam znala što znače pojmovi 'srbin', 'hrvat', 'bog', što mi i nije toliko zadavalo problema u prilagodbi novoj sredini koliko to što sam uporno nesvjesno latinično n pisala kao ćirilično i, što nisam znala kakva je to glazba koja se pušta svaki dan prije početka nastave i zašto svi stoje mirno dok svira, što sam u trgovini tražila pavlaku i kad me prodavačica pitala da di sam ja rođena sam joj bez problema rekla 'u gornjem milanovcu', što sam koristila pogrešne riječi i što sam ije i je ubacivala i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba, što mi nije bilo jasno zašto svi čudno gledaju u našu automobilsku tablicu dok se vozimo gradom, i zašto tata cijelu noć igra tetris i nikad ne spava a mama radi u tvornici toalet papira.
nikada do kraja u to vrijeme nisam znala točan razlog zbog kojeg sam morala otići od svega što je činilo moje djetinjstvo, ali rat je bio riječ koja se najčešće spominjala u odraslim razgovorima, pa sam zaključila da je sigurno to razlog iako nikad fizičku manifestaciju rata, onakvog kakvog su ga pokazivali na televizoru, nisam doživjela.
prije 3 tjedna sam se nakon dugo vremena opet vratila prljavom gradu na ušću. u nedjeljno rano sunčano popodne prošetala sam se od vlade republike srbije (preko puta koje je tatino bivše radno mjesto, sada urušeno od nato granatiranja) do narodne skupštine republike srbije. bila sam okružena s 5 prstenova policijskih kordona, oklopnim vozilima, helikopterima, dronovima, neredima.
trebalo je proći 20 godina da vidim fizičku manifestaciju istog onog rata koji i dalje nastavlja krasti mladost.
(razglednica)
nikada do kraja u to vrijeme nisam znala točan razlog zbog kojeg sam morala otići od svega što je činilo moje djetinjstvo, ali rat je bio riječ koja se najčešće spominjala u odraslim razgovorima, pa sam zaključila da je sigurno to razlog iako nikad fizičku manifestaciju rata, onakvog kakvog su ga pokazivali na televizoru, nisam doživjela.
prije 3 tjedna sam se nakon dugo vremena opet vratila prljavom gradu na ušću. u nedjeljno rano sunčano popodne prošetala sam se od vlade republike srbije (preko puta koje je tatino bivše radno mjesto, sada urušeno od nato granatiranja) do narodne skupštine republike srbije. bila sam okružena s 5 prstenova policijskih kordona, oklopnim vozilima, helikopterima, dronovima, neredima.
trebalo je proći 20 godina da vidim fizičku manifestaciju istog onog rata koji i dalje nastavlja krasti mladost.
(razglednica)
utorak, 12. kolovoza 2014.
some girls are bigger than others ili o vidljivosti.
razlika između 100 i 75 je 25. 25 kila.
dvadeset i pet kila pažnje i pristojnosti u javnosti od stranaca i službenih osoba kao npr. osmjesi i pogledi prolaznika, brže dobivanje piva na šanku. brže dobivanje računa nakon ručka u restoranu. izostajanje osuđujućih pogleda kad naručuješ hranu. izostanak rolajzanja od strane biciklista s kojima se mimoilaziš dok pedaliraš. izostanak osuđujućih pogleda kad se sporo penješ uz stube i u brdo.
dvadeset i pet kila pažnje od poznanika i ljudi koji su uvijek bili tu negdje u krugu ljudi u kojem sam se kretala. ljudi na gigovima, prijatelji prijatelja, prijatelji bivših, ljudi koje znaš preko njihovih virtualnih identiteta, ljudi koji su ti se sviđali nekad, svi ljudi za koje dosad nisi postojala. zanimljivo je kako što fizički i vizualno više prostora zauzimaš to si socijalno nevidljivija. na moje bok više ne odgovara tišina već uzvraćeni pozdrav, small talk i interes za moju egzistenciju i okupaciju.
dvadeset pet kila romantično/fizičko/seksualnog interesa i komplimenata od strane ljudi kojima je prije pomisao da bi mogli imati takve interese prema meni najvjerojatnije bila sramotna i nemoguća. sada me se ne sjećaju od prije i najvjerojatnije i ne znaju da sam ona ja i ova ja iste osobe, ili se samo prave da ne znaju jer ih je sram.
dvadeset i pet kila istovremenog bipolarnog osjećaja ugode od imponiranja mom kljastom egu i gađenja od plitkosti i lažnosti.
dvadeset i pet kila pažnje i pristojnosti u javnosti od stranaca i službenih osoba kao npr. osmjesi i pogledi prolaznika, brže dobivanje piva na šanku. brže dobivanje računa nakon ručka u restoranu. izostajanje osuđujućih pogleda kad naručuješ hranu. izostanak rolajzanja od strane biciklista s kojima se mimoilaziš dok pedaliraš. izostanak osuđujućih pogleda kad se sporo penješ uz stube i u brdo.
dvadeset i pet kila pažnje od poznanika i ljudi koji su uvijek bili tu negdje u krugu ljudi u kojem sam se kretala. ljudi na gigovima, prijatelji prijatelja, prijatelji bivših, ljudi koje znaš preko njihovih virtualnih identiteta, ljudi koji su ti se sviđali nekad, svi ljudi za koje dosad nisi postojala. zanimljivo je kako što fizički i vizualno više prostora zauzimaš to si socijalno nevidljivija. na moje bok više ne odgovara tišina već uzvraćeni pozdrav, small talk i interes za moju egzistenciju i okupaciju.
dvadeset pet kila romantično/fizičko/seksualnog interesa i komplimenata od strane ljudi kojima je prije pomisao da bi mogli imati takve interese prema meni najvjerojatnije bila sramotna i nemoguća. sada me se ne sjećaju od prije i najvjerojatnije i ne znaju da sam ona ja i ova ja iste osobe, ili se samo prave da ne znaju jer ih je sram.
dvadeset i pet kila istovremenog bipolarnog osjećaja ugode od imponiranja mom kljastom egu i gađenja od plitkosti i lažnosti.
nedjelja, 27. srpnja 2014.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)