uvijek sam(a) a nikad do kraja ili o trenju.

kad vozim bajk, draže mi je ići hrapavim, neizlizanim asfaltom nego potrošenim uglancanim, iako na potonjem idem brže (u drugom srednje sam roknula fiziku na polugodištu pa postoji visoka vjerojatnost da nemam pojma o čemu pričam), jer bolje prianjaju gume i volim osjetiti teksturu asfalta pod dlanovima na volanu, a najsretnija sam kad dođem na dio kod velesajma gdje su morali pojest asfalt da bi ga izravnali od ulegnutosti kamiona, pa je od tog jedenja sav rebrast i vibriraju mi ruke.
na nepotrošene, grube površine se stvari lakše lijepe i duže na njima ostaju. sa glatkih samo skliznu.

moje platonske romantične projekcije - baš zbog toga što su to - se isto najlakše lijepe na ljude s kojima mi je odnos ostao nepotrošen, teksturalan i neistražen za razliku od onih s kojima su mi komunikacijske veze toliko podmazane od svih trošenja kroz koja nam je odnos prošao da se zbog nedostatka trenja riječi koje klize tim kanalima često učine kao tišina. čičak traži džemper a ne svilenu bluzu.

večeras je pored mene u koncertnoj gužvi stajao dječak kojeg sam zadnji put vidjela kada mi je na prvoj godini studija prišao sa knjigom u ruci i pružio mi ju divnim podlakticama uz riječi 'mislim da bi ti se mogla svidjeti'. na svirci je bio s djevojkom preko čijih je golih ramena kada je večer postala prohladna prebacio svoj džemper.

if i'm the seated woman with a parasol ili o sreći.

milivoja slavičeka (koliko je pogrešno što volim pjesmu čestog posjetitelja tuđmanovog anusa?) voli grad kad je bijel i pust, mene osim tada voli i kada je samo pust. nedjelje, praznici, kraj jula i početak avgusta.
danas je bio takav dan i pojela sam prvi obrok u tjedan dana koji me nije bolio i u kojem sam uspjela uživati (pobjeda painkillera nad upalom grla se u mojoj glavi slavi jednako glasno kao buka koja me jučer u ponoć i 11 prenula iz polusna a frajeru podvila rep i otjerala ga u kutiju s pijeskom za cijelu noć) i krenula sam putem glavnog kolodvora prema onoj strani save kada sam se smrznula na mjestu misleći da ludim i da mi se naizad dešava ispunjenje sna - saundtrek prati događanja u mom životu i svira iz nebesa.
trebalo mi je par trenutaka da shvatim, tonac je na tomislavcu podešavao zvuk za ko zna koje okupljanje naroda na parasol od tori.
stala sam na mjestu, srozala se na pod i pratila izmjenu svjetla i sjene na starim zagrebačkim fasadama, uz saundtrek.
kad sam se doma presvlačila iz 'misne' u kućnu odjeću na suknji sam našla fleku - posrala me ptica.