snježni.

kada se prvi snijeg ove zime počeo topiti, vraćala sam se sa posla doma i već poprilično blizu kuće, kod garaža pored j-ove zgrade, sam postala strašno uzrujana zbog toga što se snijeg topi. rasplakala sam se, a kod kuće sam lj rekla šta se desilo i zaključile smo, šta drugo, nego da stvarno nisam normalna.

-----------------------------------------------

razglednice
sa tare: mama, tata, tonka i ja, jako sam mala, vozimo se u sanjkama koje vuče muški konj koji se zove sonja, ja sjedim skroz naprijed odma iza sonje i razmišljam o tome kako nisam nikad mislila da konji toliko smrde. pravimo snješka u dva tima, tata našem pravi sise i kaže da mi imamo ženskog snješka. čika karlo pada u provaliju, izvlačimo ga van tako da mu bacamo sanjke za koje se on hvata i onda ga vučemo gore.

iz beograda: sanjkamo se niz atomsko sklonište. prvi put u životu otkrivam da je pišalo žuto i vrelo tako što piškim u snijeg i nakon toga fascinirano gledam u žutu udubinu nekoliko minuta prije nego što se vratim nazad na vrh atomskog.

iz osijeka: osijek je ravan i nema brda i atomskih skloništa pa tata vezuje sanjke za suzuki maruti i vuče nas autom kroz naselje cijeli dan. trubi kao sladoledar, iz kuća izlaze druga djeca, on staje ispred svake i privezujemo svu ostalu djecu u kolonu. hrpetina nas je, radimo milijun krugova oko naselja, smijemo se, tata i dalje trubi, sa prozora nam mašu ljudi.

iz zagreba: k me, iako mrzi snijeg, sav sretan budi ujutro u stanu u španskom i diže roletne sa prozora u dnevnoj sobi. sve je bijelo i ja cičim od uzbuđenja. taj dan smo svi kasnili na posao, nije bilo prometa i puštali smo glasno glazbu u dućanu i plesali.

-----------------------------------------------

gledam ovih dana ljude s kojima se sudaram po ovoj snježnoj mećavi. u tramvaju, na cesti, na poslu. nitko ne voli snijeg. ne vole snijeg jer on radi izvanredno stanje. stvari staju, ne idu onako kako smo se navikli, moraju se smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
gledam zadnjih nekoliko godina ljude s kojima se sudaram u svom životu. nitko ne voli iskrenost, direktnost, prijateljstvo, emotivnu involviranost, ranjivost, ljubav, 'drame'. ne vole to jer to radi izvanredno stanje. stvari staju, ne funkcioniramo više onako kako smo navikli, moramo smišljati alternative, kolotečina više ne postoji. sve je drugačije.
zadnjih tjedan dana sam prolazila kroz 'dramu'. tuđu, istina, ali na neki način i svoju. bilo je sve to što se od takvih stvari i očekuje, bilo je izvanredno stanje, bilo je neugodno ali bilo je katarzično i pročišćavajuće. kao i snijeg. kada on padne, sve postaje čisto i bijelo, i uvijek imam osjećaj kao da je okrenut novi list, i kao da sad mogu nešto drugo i nešto ispočetka - ostaviti na netaknutoj površini snijega prve otiske svojih cipela.
dakle, mila, misleći o ovome danas sam zaključila: ove pahulje su i za tebe (i za mene). za novi početak, za nove otiske cipela. i nek nas zatrpa toliko da stalno moramo praviti nove prtine sami, jer utabanim stazama snijeg pod cipelama nikada ne škripi toliko slatko.

there's no one here dear, no one at all.

bridećih bedara od hladnog vjetra, izranjavanog vrata, s tori u ušima i razmazanom šminkom od plakanja, brzim i nervoznim hodom na granici trka bježim doma u nadi da neće još jednom krenuti za mnom. osjetim ju u nosu kada prste približim licu.

a ona je jedan od petar panovih izgubljenih dječaka (tootles joj najbolje pristaje), genijalna je i najbolja je i najljepša, budi mi ogromnu želju, lako učini da zaboravim na sva sranja i na to da je hrpetina ljudi oko nas u krivom i tjera me da se smijem glasno.

hoću lobotomiju, hoću novo srce i glavu, hoću ctrl+alt+del, hoću reinstalaciju, hoću posebnu ladicu na uredskom shredderu za slike i transkripte koji mi se vrte po glavi, hoću lush sapun kojim te ispirem sa sebe, hoću da se to 'treba proći vremena' desi za jedan dan pa da nisam više toliko tupa i da mogu osjećati stvari prema ljudima prema kojima želim osjećati stvari.