ponedjeljak, 7. listopada 2013.

he said you're really an ugly girl but i like the way you play.


u drugom srednje sam izašla iz zgrade matematičke gimnazije na veliki odmor imajuć na majci prišivak benda koji je agresivan i bučan (ako ste moji roditelji), premda će većini ljudi koji slušaju buku to zvučati smiješno i momentalno će imati asocijaciju ‘ženskog’ benda. ispred je, između ostalih, stajao i mladić koji je imao pirseve i tetovaže i vensice i izgledao onako kako izgleda mokri san svake mlade alternativke u to vrijeme. vidjevši me, sa zgražanjem je komentirao kako ne može vjerovati da jedna, božesačuvaj, cura sluša taj bend, jer da to nije bend za djevojke.

okidač prisjećanja tog događaja je prisustvovanje dvjema svirkama ovog vikenda. scenarij je na obadva giga otprilike takav da iako je politički korektna kvota ispunjena i da djevojke čine bar polovicu publike, ispred stejdža se stvara masovna testosteronska šutka u kojoj sudjeluju jedino i isključivo homo sapiensi nositelji xy kromosoma, mahom nabildani i nerijetko u toplesu. kada je u pitanju stage diving, situacija je jednaka, od njih miljon koji su se desili, samo su dva izvele djevojke. da stvar bude apsurdnija, jedan od bendova je bio većinski ženski u omjeru 2:1.

cijelim putem doma sa obadvije svirke se nisam mogla oteti dojmu da većina momaka u šutki ima puno toga zajedničkog sa altronativnim manekenom iz mog sjećanja.