gagarinovim sam prošla milijun puta, i trebao bi me podsjećati na nekog potpuno drugog a ne tebe, jer nas dvije nikada nismo skupa prošle njim. svejedno, svaki put kad idem tuda, pa i večeras, imam flešbek ove zime, i 25 stupnjeva, bosa stopala i svilena haljina se pretvaraju u ogroman snijeg i probijanje kroz vjetar koji mi zamrzava obraze s untrue u ušima do faksa. a u knjižnici me čekaš ti. ja se, još uvijek sa slušalicama u ušima, penjem na prvi kat i hodam u krug dok ne vidim s leđa tvoju kovrčavu kosu i pogrbljena, mršava, koščata ramena. onda stojim jedno vrijeme i promatram te uz soundtrack prije nego što isključim hladne baseve u ušima i priđem ti. kada mi se nasmiješ, sve opet postane toplo i skoro da povjerujem da se nanosi snijega na mojoj jakni i kapi tope samo zbog tvog osmjeha i načina na koji me gledaš.
ne znam što me točno natjeralo da se vratim tom albumu zimus, ali bio je moj suputnik pri svakoj ponoćnoj hladnoj vožnji tramvajem ili taksijem do mjesta sastanka s tobom, a i pri jutarnjim vožnjama nazad od maksimira do trešnjevke.
untrue, tootles. koja jebena ironija.
