nedjelja, 23. lipnja 2013.

we can cap the old lines make playing that nothing else will change.


19. novembra 2012., anonimna komentatorica: 
Obično kad sam sjebana, počnem raditi do iznemoglosti. Kad radiš nenormalno puno, nemaš vremena za razmišljanje o ovome ili onome, nema vremena za depresiju.U konačnici obično iz tog rada nešto i izađe, neka satisfakcija da sam naučila, da je posao obavljen.
Preporučujem radnu terapiju. Rad doista oslobađa. Nisam nikada orgazmima bježala od stvarnosti, moram priznati da prvi put čujem. Možda zato jer sam frigidna kučka.

i istina je. kada imaš dva posla i radiš i vikendima i radnim danima, onda ostatak sirotinje slobodnog vremena provodiš vani u društvu s ljudima do kojih ti je stalo ili na svirkama ili u kućanskim poslovima. i dok je situacija takva, guraš i klapaš i sve je ok i ne stigneš misliti. e, a onda dođe danas.

jel zbog toga što mi je ovo prvi slobodni dan u zadnjih pola godine pa imam vremena za razmišljanje i sentimente, zbog toga što su mi sjećanja na prošlogodišnje ovakve nedjeljne sparne dane uglavnom vezana uz nas dvoje cijeli dan u mom krevetu, zbog toga što me turn on the bright lights uvijek toliko dirne da me natjera na diranje (uopće nisam čudna) pa mi neplanirano u tom polunesvjesnom stanju pred očima bljeskaju flešbekovi tebe u meni, zbog toga jer sam nostalgičarka, zbog toga što želim opet pobjeći od svega onoga što bi trebala i morala raditi u odnos s tobom koji to sve proždire, zbog toga što je apstinencija uzela svoj danak pa je želja toliko velika da ju ne mogu ugušiti, ili?

usisat ću i oprat ću pod i počešljat ću mačke i skuhat ću ručak i stavit ću prati veš i sklonit ću oprano suđe i obrisat ću prašinu i spremit ću odjeću i raskrčit ću radni stol i odnjet ću papir i plastiku u kontejnere i izbacit ću pokvarenu hranu iz frižidera.

ponedjeljak, 10. lipnja 2013.

and then we'll understand we held gold dust in our hands.

više nisam ničija unuka.
od toga mi sijede pod ultraljubičastim svjetlom močvare svijetle jače i od bijele majce sa šljokicama a vječno djetinjstvo utetovirano u kožu leđa zarasta sporo i svrbi i peče i boli.