četvrtak, 29. studenoga 2012.

schultzeove stanice.

ti uvijek mirišiš nekako... ustajalo. nemam bolju riječ za to, zvuči ružno, ali to je ono dobro ustajalo. toplo, poznato, znojno, slatkasto.
na tvoju sparnu neprovjetrenu sobu usred ljeta, na more i sol i alge na kamenu kada je žega, na odjeću mokru od kiše koja se suši preko noći na radijatoru, na stare kino i koncertne dvorane i njihove prašnjave stolice, tepisone i zavjese, na isproljevano pivo po odjeći i kosi na šutki pank koncerta, na jorgane baka verice, na mačje krzno nakon spavanja, na mamurna jutra, na popodnevni ljetnji seks, na štrample nošene nekoliko dana za redom, na crni čaj sa mlijekom, na pačuli i tamjan i zemlju, na knjigu iz antikvarijata, na crno vino, na spermu, na slatkasti miris dim mašine i spaljenog lišća, na krv.
mrzim kad mi dođeš u nos.

petak, 23. studenoga 2012.

all i need.

(klikom na fotku otvara se ista u velikom formatu)





(radiohead @ villa manin, codroipo, udine, 26.IX.2012.)

ponedjeljak, 19. studenoga 2012.

fuck the pain away.


kad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem između nogu ne znajući što radim i zašto je taj osjećaj tako dobar, uvijek sam nakon vrhunca dobrog osjećaja (za koji sam nakon par godina iz teen časopisa saznala da se zove orgazam i čemu služi i kako/zašto dolazi do njega) bila razočarana zato što je gotovo. svaki idući put sam imala plan: neću da prestane, hoću da traje još i još i još i večeras će biti tako kako ja želim. nikad nisam uspjela, a poslije sam i naučila (iz tog istog teen časopisa) da ne može trajati vječno. htjela sam da traje vječno jer mi je bilo lijepo, jer sam se osjećala dobro, jer je u tom trenutku nestajala sva nesigurnost i sve ružne stvari, jer je to, kako kaže baka iz spota paradise circus od massive attacka, that point in time that can't be measured – a mystical instant that doesn't really exist in this dimension.
večeras, nakon šestog po redu nestajanja iz protoka vremena, sam shvatila da se nije puno toga promijenilo otkad sam kao mala sjedila u kadi sa tušem među nogama ne znajući što radim. da sam i dalje samo sjebana djevojčica koja se trudi postići nemoguće - da to da se osjećam dobro traje još i još i još.

utorak, 13. studenoga 2012.

scena ne prašta.


u zadnje vrijeme su mi se zalomila tri koncerta na koja sam htjela ići, a nisam otišla. na prva dva jer sam odvagnula kako mi je bitnije s tobom razgovarati, gledati SF filmove, maziti mačke i jesti junk food iz dostave u krevetu. nisam otišla jer sam te htjela vidjeti.
na treći nisam otišla jer sam odvagnula kako mi je bitniji mir u sebi. radila sam cijeli dan u dućanu, kad sam došla doma sam se igrala s mačkama i ležala sam u kadi vrele vode s knjigom i uz muziku.
nisam otišla jer te nisam htjela vidjeti.

četvrtak, 8. studenoga 2012.

jerk, naravno.


ljeto je, učili smo na faksu, moonrise kingdom u kinu, duge šetnje, ja fotkam, ti vodiš jedan od onih svojih monologa i beskrajno pričaš o tome kako si bio u izviđačima i šta su te sve naučili. zamišljam te kao malog dječaka izviđača sa maramom oko vrata, lijepo je, zadržavam tu sliku u glavi.
sjedimo na cvjetnom i dok mi jedva nekako u grču i sa strahom u očima govoriš kako ti se 'sviđa netko drugi', meni se slika smetlara koji prazne kontejnere lagano muti pred očima. govorim ti 'najljepšu stvar koju ti je itko ikad rekao u životu' i vodimo 'najiskreniji razgovor koji si ikada vodio'.
pred hnkom rade prskalice za travu, svjetlucaju se u dugu kad kroz njih gledamo svjetlo uličnih svjetiljki, ispod pruge na jagićevoj iznad nas tutnji teretni vlak, ide tudum tudum. i vlak a i meni u prsima.
nad zapadnim kolodvorom polako sviće, 'nikad nisam u životu dočekala toliko zora kao otkad se družim s tobom'.
U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća

četvrtak, 1. studenoga 2012.